Henri Matisse, jedan od najutjecajnijih umjetnika modernoga doba
Na današnji dan prije 155 godina, 31. prosinca 1869. rođen je Henri Matisse, francuski slikar, grafičar, kipar i dekorater, jedan od najutjecajnijih vizualnih umjetnika modernoga doba.
Jedan od začetnika i glavnih predstavnika moderne umjetnosti, koji je prekretnički pridonio cjelokupnom razvoju vizualnih umjetnosti prve polovice XX. stoljeća, isprva djelujući u Parizu kao jedan od vodećih fovista, a nakon I. svjetskoga rata na jugu Francuske.
Matisse je rođen u gradiću Le Cateau-Cambrésis, departman Nord, Francuska, kao najstariji sin uspješnog trgovca žitom. Odrastao je u gradiću Bohain-en-Vermandois, Pikardija.
Godine 1887. zaputio se u Pariz na studij prava, a nakon što je završio studij radio je kao sudski administrator u gradiću Le Cateau-Cambrésis. Počeo je slikati 1889. nakon što mu je majka kupila pribor za slikanje, dok se oporavljao od upale crvuljka. Kasnije je opisivao da je tada otkrio "vrstu raja" i odlučio je postatio umjetnik, na duboko razočaranje oca.
Godine 1891., vratio se u Pariz na studij umjetnosti na školu "Académie Julian" i postao učenik William-Adolphe Bouguereau i Gustave Moreau. Uz Matissea, bili su tu i André Derain, Maurice de Vlaminck, Georges Braque, Raoul Dufy i mnogi drugi. Taj naraštaj slijedio je prije svega svoj instinkt.
Od impresionističkog luminizma putovalo se u područje čistog kolorita. Nastup mladih slikara izazvao je negodovanje i šire publike i kritičara. Dočekivali su ih s porugom kao što su bili dočekivani svi novatori francuske umjetnosti. Fovizam je kao pokret trajao samo nekoliko godina. Nakon toga članovi skupine počeli su slijediti i druge pravce.
Najznačajnija Matisseova slika toga razdoblja je kompozicija Ples . Već u tom djelu dolaze do izražaja bitna svojstva Matisseova opusa, plošni tretman, zatvorene obojene površine bez tonskih prijelaza te izrazit smisao za pokret i krivulju što se postupno preobražava u arabesku.
U intimnom interijeru likovi su prikazani s vazama i cvjetnim aranžmanima te bogatom šarenom tapetom koja ih uokviruje.
Potaknuti su putovanjima u Maroko kao i egzotičnim krajolicima iz Tangera. Svjetski ugled Matisse stječe u Njemačkoj i Americi, a osobito u Rusiji. U kasnijim djelima sve se više usredotočuje na mrtve prirode te aranžirano cvijeće i voće. Majstora boje povremeno su privlačili radovi u plastici, litografije i keramika.
Matisse je nastavio tradiciju velikog francuskog slikarstva u novoj, suvremenijoj varijanti. I francuska slikarska mladež i stranci koji su hrlili u Pariz, u tu slikarsku Meku, bili su oduševljeni njegovim mislima. Utjecaj Matisseova slikarstva na Europu i svjetsko slikarstvo bio je već tih godina golem, a tako je ostalo i do danas.
S "prijateljskim je suparnikom" Picassom, s kojim se upoznao 1906. u salonu Gertrude Stein, izazivajući se i potičući međusobno u polustoljetnom dijalogu, postavio glavne formalne i konceptualne preokupacije koje će zaokupljati generacije kipara i slikara čitavo stoljeće, što je šira javnost trajno, no vrlo pojednostavnjeno svela na usporedbu "Matisse – boja, Picasso – forma".
Provocirajući kanon ljepote, ali nikad ne napustivši figuraciju, stvarao je novi modernistički prostor na uravnotežen, osobito senzualan način, birajući akorde boja, ali i teme, poput idiličnih, pastoralnih figuracija i ženskih aktova, čime je implicirao optimizam, hedonizam, šarm, gracioznost te prije svega inteligenciju i čulnost.
Osobit ugled stekao je već u ranoj fazi kod američkih i ruskih mecena, poput obitelji Stein koja je među ostalim otkupila i Radost življenja, ili ruskih skupljača umjetnina Sergeja Ivanoviča Ščukina i Ivana Abramoviča Morozova, koji su pribrali desetke Matisseovih radova, među kojima su i posebne narudžbe za njihove moskovske palače (Ples i Glazba), a koji danas čine okosnice zbirki moderne umjetnosti u Ermitažu u Sankt Peterburgu i moskovskom Puškinovu muzeju.
Njegova djela nalaze se u svim većim svjetskim muzejima, a Musée Henri Matisse, pri čijem je osnivanju sam sudjelovao 1952., nalazi se u njegovu rodnome mjestu. U blizini njegova atelijera u Nici, u mediteranskoj Villi des Arènes otvoren je 1963. također posvećen mu muzej.
Među više filmova snimljenih o njemu ističe se kratki film Françoisa Campauxa (1946), u kojem je prikazan slikarov kreativni proces.
