Europa više ne želi ovisiti o Musku: Stotine novih satelita kreću prema orbiti

Europa, Kanada i Ukrajina ubrzano razvijaju vlastite satelitske komunikacijske sustave, a zajednički nazivnik novih projekata sve je češće jedna riječ – suverenost. Rat u Ukrajini i političke rasprave oko Starlinka pokazali su koliko vojna, državna i civilna infrastruktura može postati ovisna o odluci jedne privatne kompanije ili strane vlade.

Nije moguće tvrditi da su Elon Musk ili Donald Trump sami pokrenuli europski svemirski preporod jer su mnogi projekti započeti ranije. Međutim, dvojbe oko pristupa Starlinku i mogućnosti ograničavanja usluge dale su snažan politički argument onima koji godinama upozoravaju da Europa mora imati komunikacijsku infrastrukturu pod vlastitom kontrolom.

Najveći takav projekt je IRIS², europska višeslojna satelitska mreža koja bi trebala omogućiti sigurnu komunikaciju vladama, vojsci i hitnim službama. Europska komisija ove je godine ubrzala program i povećala glavnu konstelaciju na 348 satelita. Airbus i Thales Alenia Space već rade na prvoj skupini od najmanje 66 satelita, a prve usluge planiraju se od 2029. godine.

Još izravniji odgovor dolazi iz Finske. ICEYE i Nokia početkom listopada najavili su razvoj vlastitih LEO komunikacijskih sustava koje bi pojedine države mogle potpuno posjedovati i kontrolirati – od satelita i zemaljske infrastrukture do terminala. Prvi sateliti očekuju se 2028. godine.

Poruka je jasna: država koja kupi takav sustav ne bi ovisila o tome hoće li joj strani komercijalni operator promijeniti uvjete korištenja ili ograničiti uslugu.

Kanada ide sličnim putem. Ottawa je Telesatu dodijelila početni ugovor vrijedan oko 2,3 milijarde kanadskih dolara za sigurnu vojnu satelitsku komunikaciju, posebno važnu za Arktik. Sustav će koristiti Telesatovu konstelaciju Lightspeed i sigurnu vojnu komunikaciju u Ka-pojasu.

Ukrajina, koja je možda najbolje osjetila koliko su satelitske veze važne u modernom ratu, također pokušava izgraditi vlastitu mrežu. Projekt UASAT, iza kojeg stoje ukrajinski STETMAN i danski GomSpace, predviđa razvoj nacionalne LEO konstelacije. Prvi demonstracijski satelit UASAT-NANO planiran je za 2026., dok se paralelno s Češkom razvijaju projekti optičkog izviđanja.

Europa istodobno pokušava riješiti još jednu slabost – vlastiti pristup orbiti. Njemački Isar Aerospace 5. rujna uspješno je raketom Spectrum iz norveške Andøye u orbitu postavio pet malih satelita i jedan eksperiment. Time je europski privatni sektor napravio važan korak prema mogućnosti lansiranja satelita bez oslanjanja na američke kompanije.

Tu se priča vraća Starlinku.

Muskova mreža pokazala je koliko nekoliko tisuća malih satelita može promijeniti ratovanje, komunikacije nakon katastrofa i pristup internetu u područjima bez infrastrukture. Starlink je u Ukrajini bio iznimno važan upravo zato što europska alternativa tada gotovo nije postojala.

Ali istodobno je pokazao i drugu stranu takvog sustava: ako je ključna komunikacijska infrastruktura u rukama jedne strane kompanije, korisnik nikada nema potpunu kontrolu nad njom.

Zato bi bilo pretjerano reći da je Musk ‘‘stvorio’’ europsku svemirsku industriju. No može se argumentirati da je upravo Starlink Europi demonstrirao i prednosti i opasnosti potpune tehnološke ovisnosti.

Rezultat je pomalo ironičan.

Dok je prije nekoliko godina pitanje bilo može li Europa uopće napraviti alternativu Starlinku, danas se razvijaju IRIS², nacionalne suverene konstelacije, vlastiti vojni sateliti i privatne europske rakete.

Starlink tako možda nije samo postao model koji Europa pokušava kopirati.

Postao je i upozorenje zbog kojeg ga Europa pokušava učiniti manje nezamjenjivim.