Apple ne bi platio, a Irska ne bi primila –13 milijardi eura svejedno stiže

Apple je objavio svoju „velikodušnu“ odluku da će ipak poštovati odluku EU Komisije i isplatiti 13 milijardi eura Irskoj na ime zaostalih poreza koje godinama nije plaćao.

Naime, radi se o dogovoru Irske i Applea starom više od dva desetljeća po kojemu je ova tvrtka bila praktički posve izuzeta od plaćanja poreza, a posve mimo zakona te posve različito od konkurencije koja je uglavnom morala plaćati poreze u potpunosti. Iako se radi o „naslijeđenom problemu“, odnosno odnosima na osnovu dogovora iz 1991. i 2007. koji prethode kasnije donesenim smjernicama i pravilima EU, europska povjerenica za tržišnu utakmicu Margrethe Vestager donijela je prošle godine odluku da je sporazume protivan europskim propisima i da je ukupan dug tvrtke prema Irskoj 13 milijardi eura.

Protiv odluke su se istodobno pobunili i Apple i sama Republika Irska koja mu je dala porezne olakšice. Apple tvrdi da nema legalnog uporišta za odluku, odnosno da je poreze plaćao „po zakonima“ (iako bi bilo točnije reći po direktnoj pogodbi s predstavnicima države), a Irska također ne želi uzeti taj novac jer smatraju da je svoj dio pogodbe Apple ispoštovao.

Apple je, pak, jučer objavio da će ipak isplatiti presuđene zaostatke poreza na založni račun (escrow account) tijekom prvog kvartala iduće godine, iako je u tijeku i dalje postupak pred Vrhovnim sudom EU od kojega Irska i Apple traže dobacivanje odluke EU Komisije.

Prema njihovom podnesku, Apple nema nikakav „poseban“ status u odnosu na sve druge, iako ne negiraju da su plaćali 0,005 do 1% poreza godišnje, a u Irskoj je propisan porez od 12,5% na prihod od prodaje i 25% na ostale prihode.

Dakle, Appleov ukupni godišnji porez bi trebao iznositi negdje između te dvije brojke, ako bi se stvarno ravnali po zakonima, ali to nije slučaj, javlja Bug.hr.

Oni koji sebe vole zvati „pragmatičarima“, govore kako je odluka Komisije kratkovidna i loša za Irsku jer je Apple „donio poslove“ i time direktno i indirektno utjecao na rast irske ekonomije.

Valja imati na umu da Apple u cijeloj Irskoj (4,8 milijuna stanovnika) ima 5.000 zaposlenika, a na svojim stranicama vole se hvaliti da su odgovorni za 241.000 novih poslova kreiranih u svim EU zemljama (ukupno u samom Appleu zaposlenih 22.000) zahvaljujući rastu Applea. Do brojke su došli koristeći se statističkim multiplikatorima izračunatim na osnovu Eurostatovih podataka.

U stvarnosti, naravno, ove brojke treba uzeti s velikom rezervom jer po njima svatko tko zapošljava bilo koji N broj ljudi može reći da je zahvaljujući njima stvorio poslove za još N*X ljudi jer ovi što rade kod njega trebaju dobavljače, dostavljače, troše na obuću, odjeću i prijevoz što, da nisu zaposleni, ne bi, i tako dolazimo do cirkularne idile gdje svaki novi posao generira dodatne nove poslove, pa bi čovjek pomislio da na tržištu uvijek ima manjka radne snage, a u stvarnosti se to nikada ne događa.

Kratka pouka, stoga – ove brojke uvijek treba uzeti s velikom rezervom.

Dapače, mnogi manji poslodavci koji imaju relativno malu produktivnost po zaposlenome pa zato za isti promet zapravo zapošljavaju daleko veći broj osoba od divova poput Applea, o ovakvim slatkim dogovorima i poreznim stopama izašlim iz samoga Raja ne mogu ni sanjati, pa je primjer ovakvih dogovora tipičan za spregu supermoćnih multinacionalki i visoke politike gdje se izlazi sasvim van, mimo i iznad okvira nacionalnih zakonodavstava, a sve pod parolom da je to dobro za ekonomiju i stvaranje novih poslova.

U stvarnosti, naravno, za neisplaćeni porez Irska je mogla uložiti u svoju infrastrukturu (tko je bio u Irskoj ili čuo od nekoga tko tamo radi, zna da tu ne stoje baš vrhunski, čak i u usporedbi s nama), a da se svi drže zakona koji bi nominalno vrijedili za sve, onda ni Apple ne bi imao mogućnost odabrati baš onu zemlju koja je odlučila kršiti vlastite zakone u njegovu korist.

Naravno, Irska nije jedina, pa su tako dogovori i Luxembourga, poznatog po posve proizvoljnim dogovorima države sa stranima firmama, poput FIAT-a, McDonald'sa i Amazona koji su također nezakoniti i Nizozemske sa Starbucksom, također proglašeni nezakonitima od strane EU Komisije.

Iako se EU komisije spočitava nedemokratičnost (za razliku od EU Parlamenta, članove komisije ne biraju narodi Europske Unije nego se političke grupacije dogovaraju koga će od „svojih“ na koje mjesto ugurati, posve van ikakve kontrole i uvida javnosti), upravo zbog ovakvih poteza koji unose donekle pravičnost na tržište, od nje je još uvijek više koristi nego štete.