U nedjelju, 1. svibnja 2022. župa sv. Josipa Radnika na Palama pokraj Sarajeva svečano je proslavila svoga nebeskog zaštitnika.

Svečanu Euharistiju u župnoj crkvi, koja je „preživjela“ dva svjetska i nedavni rat, predslavio je preč. Vladimir Pranjić, ekonom Vrhbosanske nadbiskupije uz suslavlje domaćeg župnika vlč. Fabijana Stanušića, koji je i ravnatelj Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, te još 11 svećenika. Malobrojnim domaćim vjernicima pridružili su se i vjernici iz Sarajeva i drugih župa te nekoliko redovnica kao i Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ koji je animirao liturgijsko pjevanje pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Uvodeći u Misno slavlje preč. Pranjić je podsjetio da je župna crkva na Palama „posvećena sv. Josipu Radniku, hranitelju Isusovu, koji je imao tu čast i tu milost da je Bog, kada je postao čovjekom, htio živjeti ljudski život uz svoga poočima, hranitelja, radnika, koji ga je othranjivao žuljevima svojih ruku i blagoslovom svoga rada“. „Stoga ja, draga moja braćo i sestre, na ovaj oltar donosim vaš rad, vaše žuljeve, vaš znoj, koji zalijeva vaš rad da bi iz njega izniknuo svagdašnji kruh. Stavljam na ovaj oltar i patnje svih onih koji imaju bilo kakvu patnju, a tko je nema. Nju stavljam da bude sjedinjena s Kristovom žrtvom i tako iz ljubavi i sa strpljivošću podnesena da bi dala blagoslov za duhovni rast svakoga od nas u vjeri, nadi i ljubavi“, kazao je preč. Vladimir.

Nakon naviještene Božje riječi, preč. Vladimir je u prigodnoj propovijedi kazao da Crkva stavlja na štovanje svece, prvo, da vjernici mole njihov zagovor i da štuju njihove život jer su vršili volju Božju u zgodno i u nezgodno vrijeme te, drugo, da razmišljaju nad njihovim životima, o krepostima koje su ih krasile i da ih nasljeduju u svojim životima.

„Prvi razlog je puno prisutniji u slavlju svetaca. Rado im se molimo moleći pomoć i zagovor za sebe i svoje obitelji. Drugi razlog je manje prisutan u slavljima svetaca, da ih nasljedujemo da činimo i živimo kako su oni živjeli i činili. Prvi razlog je lakše izvršiti dok je drugi teže. Unatoč tome pozvani smo kao krštenici nasljedovati i živjeti ono što slavimo. Pozvani smo i sami biti sveti jer Isus nas potiče: sveti budite kao što sam svet ja. Svetost nije nešto što je rezervirano samo za posebne niti su sveci bili privilegirani da bi mogli biti sveti. Oni su bili poput svakoga od nas. Obični smrtnici sa svojim prednostima i nedostatcima, mukama i dvojbama, zanosima i klonućima. Ono što ih čini velikima i svetima u Božjim i našim očima jest činjenica da su prihvatili Božju volju i njegov poziv te pristali biti Božji suradnici. Po ovome svatko od nas može biti poput njih. Poziv na svetost za nas kršćane nije nikakva izvanrednost nego običnost. Sveto življenje za nas kršćane je redovitost. Tome služi i današnja svetkovina svetog Josipa Radnika. Ne da se uzvišenim riječima divimo njemu nego da se u njegovom životu i njegovim djelima nadahnemo te da u svom životu živimo onako kako je on živio. Da izaberemo teži i važniji razlog slavlja ovog sveca“, kazao je preč. Pranjić.

Govoreći o sv. Josipu kakvog ga predstavljaju evanđelja, kazao je da je bio zaručnik i muž Marijin čiji je otac bio Jakov iz Davidova plemena. „Iz tih izvještaja proizlazi da je Josip uzoran sluga Božji i prijatelj ljudi; pravedan čovjek; snažan na djelu; odlučan i razborit u važnim životnim izborima, uvijek poslušan Božjoj volji i službi dobra, hrabar u teškim trenutcima, vjeran i brižan zaručnik i poočim, sposoban brinuti se za svoju obitelj, ustrajan u vjernosti, savjestan u izvršavanju građanskih dužnosti, dobra zanatski radnik. I još mnoštvo drugih odlika koje su krasile njegov zemaljski život. Jednom riječju mogli bi ga opisati kao onoga koji je djelovanjem izabrao biti u službi Boga. Nastavio je svojim životnim zalaganjem i radom Božje djelo stvaranja. Šutljivi svetac koji je svojim djelovanjem pokazao svu veličinu onoga koji je otvoren volji Božjoj i koji dopušta da ga vodi kroz život i sve ono što život donosi. Zato nam je on primjer za nasljedovanje. I trebamo ga nasljedovati kako bismo odgojili sebe i postali ljudi po Božjoj volji“, poručio je preč. Vladimir te potaknuo vjernike da, poput sv. Josipa, budu odgovorni u vršenju Božjeg poslanja te vjerni u mukama i u radostima i u tjeskobama i u žalostima i u nadama i odani Bogu i onda kada ne mogu sve razumjeti.

„Draga braćo i sestre, kako bismo i mi mogli, poput sv. Josipa, bit odgovorni, vjerni i odani, potrebno je rasti u vjeri. A za rast u vjeri potrebna je nam pouka. I pri tom ne mislim samo na intelektualnu spoznaju koja preobražava našu pamet nego prije svega molitvenu spoznaju koja preobražava naše srce i naš stil života. Bez molitve nema Crkve. Bez molitve nema kršćanina. Čovjek koji je u molitvi i promišljanju, otvoren Duhu Svetom može upravo poput sv. Josipa prihvatiti otajstva koje nam zvuči nevjerojatno. Važno je odgajati se za molitvu. Osobnu, obiteljsku i zajedničku“, poručio je preč. Vladimir.

Riječi zahvale na kraju Mise uputio je župnik Stanušić koji je i ove, kao i svake godine, bio vrlo gostoljubiv domaćin svim okupljenim svećenicima, redovnicama i vjernicima koji su se zadržali u lijepom planinskom ozračju uz rijeku Paljansku Miljacku.

Crkva svetog Josipa Radnika na Palama izgrađena je 1911. godine od drveta u vremenu Austro-Ugarske, u planinskom stilu za potrebe brojnih radnika u šumarstvu. Preživjela je tri rata i jedina je drvena župna crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je u uporabi do danas.

Godine 1911. sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, osnovane s prvotnom zadaćom da promiče odgoj i obrazovanje djece i mladeži, napose ženske, kupile su kuću i okolnu crnogoričnu šumu na Palama s namjerom da ondje urede lječilište za bolesne sestre. Kuću su nazvale Marijin dom te uz njega izgradile kapelicu Majke Divne. Već 1912. i ondje su otvorile školu koju su, uz katoličku djecu, pohađala i pravoslavna i muslimanska djeca. Bile su otvorene i za brojne potrebnike svih životnih dobi iz okolnih sela te za izletnike. Godine 1941. u Marijinu domu na Palama živjele su s. M. Jula (Kata) Ivanišević, predstojnica samostana, s. M. Bernadeta (Terezija) Banja, s. M. Krizina (Josefa) Bojane, s. M. Antonija (Jožefa) Fabjan i s. M. Berchmana Johanna (Karoline Anna) Leidenix. Dana 11. prosinca 1941. četnici su zauzeli Pale i opljačkali samostan, a sestre odveli u Goražde. Sestre Antoniju, Bernadetu, Julu i Krizinu ubili su četiri dana kasnije u Goraždu, a njihova mrtva tijela odnijela je rijeka Drina po kojoj su dobile naziv Drinske mučenice. Sestra Berchmana. koaj zbog starosti nije uspjela u zimskim uvjetima izdržati put do Goražda, podnijela je mučeništva 23. prosinca 1941. blizu jednog mosta na rijeci Prači. (kta)