Znanost dokazala: ISIL radi protivno učenju Muhameda

Islamski prorok Muhamed za svog života i u svojim vizijama vidio je "Muslimansku naciju" kao vjerski pluralističko društvo koje je jamčilo slobodu vjeroispovijesti svojim građanima. Konkretno, surađivao je, dogovarao život u zajedništvu i miru s kršćanskim zajednicama, što se sve iščitava iz skupine tekstova o savezima proroka Muhameda s kršćanima tog vremena.

Sociolog Craig Considine sa Sveučilišta Rice u Houstonu predstavio je svoju studiju u kojoj dokazuje da su ekstremistička učenja poput onih na koja se oslanjaju ISIL, al-Kaida i slični, zapravo u suprotnosti s originalnim Muhamedovim naukom, dakle u suprotnosti s islamom uopće, prenosi Express.hr.

Istodobno se i ksenofobni i rasistički pokreti na Zapadu, koji govore o islamu kao o religiji koja je netrpeljiva u samom korijenu, zapravo oslanjaju na teze koje uopće ne drže vodu. Considine se u svom članku (dostupnom na otvorenoj platformi MDPI) referira na niz tekstova o "savezima Muhameda s kršćanskim zajednicama", nastalima u godinama između 622. i 632. Zapravo nije čak riječ o ničem novom, nego se naprosto već jako dugo nitko nije bavio nizom dokumenata koji su odavno poznati, a koje posljednjih godina i Zapad i islamski svijet počinje iznova izvlačiti na vidjelo.

Riječ je o dokumentima o Muhamedovim savezima s, redom, "redovnicima s planine Sinaj" (kršćanskim redovnicima), potom onom "s kršćanima Najrana", "s kršćanima Perzije" i s "kršćanima svijeta". U njima se jamčila sigurnost i ravnopravnost kršćanskim zajednicama kao i hodočasnicima. Jedan od najpoznatijih dokumenata je pismo Muhameda samostanu Sv. Katarine na Sinaju, ako ne i najstarijem postojećem kršćanskom samostanu na svijetu, u kojem je islamski prorok jamčio da će svakoga tko na bilo koji način bude tim kršćanskim redovnicima uskraćivao ikakve slobode koje uživaju i muslimani, smatrati otpadnikom od vjere i izdajicom Boga (Alaha), koji ne zaslužuje ništa manje nego božje prokletstvo. Muhamed je pritom nedvosmisleno pojasnio da se to ima odnositi na svakog muslimana, pa makar bio i sam kralj, koji bi prekršio njegovo, Muhamedovo, jamstvo.

Original više ne postoji, jer su ga, stoji u dokumentima samostana Sv. Katarine, 1516. odnijeli vojnici sultana Selima I kako bi ga pohranili u Istanbulu, a u samostanu su ostavili ovjerenu kopiju. Isto kao što bi se danas kod javnog bilježnika ovjerila kopija identične pravne vrijednosti kao i original. Sličnih slučajeva ima i drugdje, samo je problem bio u tome što su oni neskloni vjerovati u autentičnost tih dokumenata isticali da je riječ o kopijama, ne o originalima. S druge strane, tijekom jednog i pol milenija postojanja u dobu kad nije bilo govora da bi se znale sve tajne konzerviranja papirnatih dokumenata, doista je logičan argument da se raspadajući dokument naprosto prepiše i ovjeri uz najviše moralne autoritete, kršćanske i muslimanske, kao svjedoke.

Usto, samostan Sv. Katarine izgrađen je još između 548. i 565. godine, utemeljio ga je bizantski car Justinijan I, koji je kasnije proglašen svecem, a i brojni tragovi iz tradicije i kršćanstva i islama navode postojanje i dokumenata i prakse suživota kršćana i muslimana pod Muhamedom. Koliko je ozbiljno mjesto samostan Sv. Katarine bio tijekom 15 stoljeća sve do danas pokazuje to što je riječ o mjestu s najvećom svjetskom bibliotekom na svijetu po broju najranijih kršćanskih vjerskih kodeksa i rukopisa poslije Vatikanske knjižnice. Na vrlo sličan dokument koji potječe još iz 9. stoljeća, pozivali su se i kršćani grada Najrana, danas na granici Saudijske Arabije i Jemena. Također je bila riječ o pismu Muhameda toj zajednici čiji se tragovi nalaze još i u 9. stoljeću. Considine se prihvatio građe koja je poznata mnogim stručnjacima, te je pronašao niz podudarnosti, skoro pa identičnosti između svih tih saveza za koje je prorok Muhamed dao riječ kršćanima, garantirajući im svu slobodu, tako dugo dok su lojalni građani. Primjerice, u 17. stoljeću povjesničari su otkrili savez s kršćanima Perzije kod armenskog biskupa u Isfahanu u današnjem Iranu, dakle u šijitskom prostoru, što ukazuje na obrazac koji se proteže preko granice raskola između sunita i šijita.

Considine u svojoj analizi nadugo i naširoko obrađuje niz povijesnih tragova vjerskog pluralizma u islamskom svijetu. A zapravo se ti tragovi nalaze već i u predaji o načinu na koji je Muhamed dobio otkrivenje o svom poslanstvu od Boga na zemlji. Dok je bio u dobi između devet i 11 godina, prema jednoj, kršćanski redovnik Bahira bio je onaj koji mu je na jednom putovanju objavio što će postati. Prema drugoj redovnik imenom Nestor zatekao ga je kako sjedi pod izvjesnim stablom kako bi se odmorio, te je bio jako uzbuđen što vidi čovjeka kako sjedi pod stablom "pod kojim može sjediti samo prorok".

Najranije kršćanske polemike čak navode da je Bahira bio vjerski učitelj proroka Muhameda u sjeni. U svakom slučaju, materijalni tragovi da je Muhamed jamčio kršćanima slobodu vjeroispovijesti, direktno ukazuje da je svaka vjerska isključivost, svaki ekstremizam između islama i kršćanstva danas, kao i tijekom stoljeća ranije, u direktnom sukobu s vjerskim učenjima i povijesnim činjenicama onog doba.