Zemlja u kojoj su kršćani desetljećima desetkovani nasiljem

Neki su pobjegli nakon američke invazije, neki za vrijeme sektaškog krvoprolića, a neki nakon džihadističkih napada. Nasilje koje je obilježilo protekla dva desetljeća u Iraku desetkovalo je iračku kršćansku zajednicu koja ondje živi dva tisućljeća.

Naselivši se prvo u plodnim ravnicama pokrajine Ninive, a nakon toga u Bagdadu, više od milijun kršćana u suvremeno su doba protjerani ratnim sukobima koji se izmjenjuju jedan za drugim.

„Do svoje 24. godine već sam doživjela i preživjela tri rata”, rekla je Sally Fawzi, iračka kaldejska kršćanka, koja je napustila svoju zemlju prije više od deset godina i sada živi u Teksasu.

Neki članovi povijesne iračke kršćanske zajednice pobjegli su u obližnju autonomnu kurdsku regiju, drugi su u susjednom Jordanu pričekali dozvolu za emigraciju u zemlje kao što je daleka Australija.

Mnogi su odavno izgubili nadu za svoju domovinu, ali posjet pape Franje koji počinje u petak, prvi posjet nekog Pape Iraku, smatraju važnom prigodom da on digne svoj glas kako bi privukao međunarodnu potporu za Iračane njihove vjere.

Iračka kršćanska zajednica jedna je od najstarijih i najraznolikijih na svijetu i obuhvaća kaldejski, armenski pravoslavni, protestantski i druge ogranke kršćanstva.

Do 2003., kada je srušen tadašnji diktator Sadam Husein, u toj je zemlji od 25 milijuna stanovnika bilo 1,5 milijuna kršćana ili oko šest posto populacije.

A kako je iračko stanovništvo naraslo, postotak manjina se smanjio.

Danas je u toj većinski muslimanskoj zemlji od 40 milijuna stanovnika ostalo samo 400.000 kršćana, rekao je William Warda, suosnivač nevladine organizacije Hammurabi Human Rights Organisation.

Među onima koji su otišli, gotovo pola milijuna otišlo je u Sjedinjene Države. Drugi su se raselili po Kanadi, Australiji, Norveškoj i drugim dijelovima Europe.

Prvi val

Rana Said (40) pokušala je sve kako bi ostala u zemlji.

Njezini ujak i ujna poginuli su 2007. kada su američki vojnici naslijepo otvorili vatru na ulicama Mosula nakon napada u glavnom gradu sjeverne pokrajine Ninive.

No ona je ostala u gradu sa suprugom Amarom al-Kasom, 41-godišnjim veterinarom.

Iduće godine, kada je Irak zahvatilo sektaško krvoproliće, niz ubojstava, uključujući kršćana, prisilio je obitelj Kas da se preseli u irački Kurdistan gdje je bilo relativno sigurno.

Ali do 2013. regija je postala sve nestabilnija.

Bračni par je naposljetku napustio rodni Irak u kojem su živjeli generacijama i preselio se u Australiju gdje su se zaposlili u svojim profesijama i odgojili tri kćeri, Saru (10), Lizu (6) i trogodišnju Rose.

Djevojčice nikada nisu bile u Iraku, premda kod kuće govore arapski i moderni dijalekt asirskog.

Godinu dana nakon što su preselili, džihadisti tzv. Islamske države poharali su njihov grad. Užasnuta obitelj to je gledala s drugoga kraja svijeta.

„Pad Mosula nije nam bilo lako gledati”, prisjeća se Amar, posebice uništenje crkve Djevice Marije stare 1200 godina.

„Ondje se moj otac vjenčao. Sravnjena je sa zemljom”, rekao je.

Pazio je da mu supruga, tada trudna s Lizom, ne dođe blizu računala i telefona, bojeći se da će stres naštetiti djetetu.

„Znala sam imati noćne more o tome da Islamska država dolazi, ubija i siluje moju obitelj. Taj se strašan san ponavljao”, rekla je Rana, govoreći o džihadistima koji su natjerali žene jezida i drugih vjerskih manjina u seksualno ropstvo.

Limb

Sad Hormuz osobno je doživio noćnu moru Islamske države.

Borci Islamske države ušli su 6. kolovoza 2014. u Bartalu, grad na prilazu Mosulu gdje je radio kao taksist.

„Prvo smo pobjegli prema Al Košu”, drugom kršćanskom gradu na sjeveru, rekao je.

Dok su džihadisti pljačkali Ninivu, oni su pobjegli u Erbil, glavni grad iračkog Kurdistana.

Sa suprugom Afnan (48) i njihovo četvero djece, Natalie (7), Nores (15), Franzom (16) i Fadijem (19), živjeli su mjesec dana u crkvi prije nego su unajmili stan za 150 dolara na mjesec tijekom gotovo tri godine.

To im je jako opteretilo obiteljski budžet.

Tri godine poslije, iračka vojska oslobodila je Bartalu od Islamske države. Obitelj Hormuz bila je presretna i požurila je vratiti se u svoj rodni grad.

Ali njihov dom bio je spaljen i opljačkan, a grad su sada kontrolirali pripadnici Hašida al-Šabija, moćne paravojne mreže koju sponzorira država, a koju čine većinom šijitske oružane skupine i dobrovoljci u borbi protiv Islamske države.

„Živjeli smo u strahu. Posvuda su bile kontrolne točke i milicije. Jednom su čak od moje žene zatražili da nosi veo”, rekao je Hormuz.

„Pa sam odlučio sve prodati, čak i svoj automobil i preseliti se u Jordan”, rekao je.

Živjeli su u dvosobnom stanu u Amanu od veljače 2018., nadajući se preseljenju u Kanadu, gdje su imali obiteljske veze.

No budući da je pandemija covida-19 usporila međunarodna putovanja, imigracijski proces zamrznut je na neodređeno, a njihova se ušteđevina topi.

Registriran kao izbjeglica u Jordanu, Hormuz nema pravo legalno raditi i ovisi o javnoj kuhinji u crkvama.

„Nadam se da će tijekom svojeg posjeta Iraku, Papa zatražiti od zemalja koje su primile kršćanske izbjeglice da nam pomognu”, rekao je. „Povratak u Irak ne dolazi u obzir”.

Egzil i ponovno rođenje

Mnogi u župama kaldejskog biskupa Saada Siropa Hane u Švedskoj razmišljaju jednako.

Rođen u Bagdadu, Hana (40) poslan je 2017. da vodi najveću europsku kaldejsku kongregaciju od gotovo 25.000 ljudi, koji su stigli u Švedsku u valovima u zadnja četiri desetljeća.

Doživio je puno nasilja od kojeg su pobjegli, opisavši situaciju kao „velik kaos”.

Godine 2006. otet je nakon što je predvodio misu u Bagdadu.

„Bio sam zatočen i doživio sam svašta, uključujući mučenje i izolaciju”, rekao je.

„To mi je iskustvo dalo i snagu, da budem iskren, ponovno sam rođen. Na život ponovno gledam kao na velik blagoslov i s velikom ljubavlju”, rekao je.

U Švedskoj živi više od 140.000 ljudi iz Iraka, uključujući Raghida Benua, iz Mosula, koji se 2007. nastanio u istočnom gradu Sodertaljeu.

„Ovdje ima toliko puno kaldejaca da se i ne osjećam kao da sam u egzilu”, rekao je Bena, otac dvoje djece.

Za Sally Fawzi (38), koja se nastanila u SAD-u 2008. kao izbjeglica, sjećanja na dom mogu biti bolna.

„Moja obitelj bila je očajna 2007. kada smo doznali da su naše dvije pratete u Kirkuku zaklane tijekom noći u svojem domu samo zato što su bile kršćanke”, rekla je.

„Danas imam kuću, lijepu obitelj, posao, i moja uža obitelj živi u istom gradu, ali najviše mi nedostaje moja kuća u Bagdadu i prijatelji”, rekla je. „Nikada neće biti isto”.

Od krvoprolića do bankrota

Dok mlade obitelji bježe iz Iraka, često za sobom ostavljaju starije rođake, rekao je Warda iz organizacije za ljudska prava Hammurabi.

„Kršćanska obitelj imala je obično petero članova. Sada ih ima troje”, rekao je.

U Bagdadu se nekoć prosperitetna zajednica od 750.000 kršćana smanjila za 90 posto.

Među njima je Junan al-Farid, svećenik koji je ostao u Bagdadu čak i nakon što mu je brat emigrirao u Kanadu, a sestra u Sjedinjene Države.

Budući da ima manje vjernika "do 30 posto iračkih crkvi je zatvoreno”, rekao je.

Nakon gotovo dva desetljeća krvoprolića i bombaških napada, Irak je ušao u razdoblje relativnog zatišja nakon poraza Islamske države potkraj 2017.

Ali to nije zaustavilo bijeg manjina.

„Ljudi i dalje odlaze. Kršćani samo nastoje uštedjeti dovoljno novca i tada emigrirati što prije”, rekao je.

Uništeno gospodarstvo glavni je pokretač emigracije, kazali su kršćani širom zemlje.

Pandemija je izazvala svjetsku recesiju, a Irak se suočio s dodatnim izazovom pada cijena nafte, što je srezalo državne prihode.

To je dovelo do kašnjenja i smanjenja plaća u javnom sektoru u Iraku i u autonomnom Kurdistanu, gdje žive mnogi kršćani.

„Plaću dobijem tek svaki drugi mjesec i ponekad čak nije cijela”, rekao je Haval Emmanuel, kaldejski državni službenik podrijetlom iz sjevernog Iraka.

„Čim dobijem plaću moram platiti dugove od prethodnih tjedana i tada mi ništa ne ostane”.

Anđeo i demoni

Emmanuel je odrastao u južnom gradu Basri, oženio se i živio u Bagdadu do 2004. kada bomba eksplodirala ispred škole koju su pohađala njegova djeca.

Sada odrasla, jedna njegova kći emigrirala je u Norvešku sa suprugom, a brat i sestra preselili su se s obiteljima u Libanon.

Emmanuel, njegova žena i troje djece žive teško u Erbilu čekajući odgovor na zahtjeve za emigracijom.

„Gušimo se: nema socijalne skrbi, nema zdravstvene skrbi, nema javnih škola, nema posla”, rekao je u svojem skromnom domu kod zgrade Kaldejske nadbiskupije.

Smetao mu je manjak javnih usluga u naftom bogatoj Basri, gomile smeća na povijesnoj Ulici Rašid u Bagdadu i plakati iranskog vrhovnog vođe Homeinija na ulicama i trgovima na jugu Iraka.

„To bi trebao biti javni prostor, ali osjećam se kao da mi ovdje nije mjesto”, rekao je Emmanuel.

„Kad bi sve otvorili, jamčim vam da do sutra više ne bi bilo nijednog kršćana. U inozemstvu ćemo napokon osjećati da nas poštuju kao ljude”.

A Papa ne može puno toga učiniti da to promijeni.

„Papa je poput anđela koji se spušta u Irak, ali koliko će ovdje zateći demona? Čovjek mira u posjetu skupini ratnih vođa – kako bi ih on mogao promijeniti?”, rekao je.

Emmanuel, čija će kći pjevati u zboru koji će dočekati Papu kada stigne u Erbil, gorko se nasmiješio.

„Očekujemo Papu. Ali ne očekujemo puno od njegova posjeta”.