Blagoslov

Uskrsna čestitka mostarsko-duvanjskog biskupa msgr. Ratka Perića

D.L.

16.04.2017. u 07:15

U Bibliji čitamo kako je Bog šestoga dana stvaranja iz zemljana praha uobličio ljudsko tijelo, muško (Post 2,7), a od muža i ženu (Post 2,22). A pravo se stvaranje dogodilo kada je Bog tomu Zemljanu il Adamu udahnuo besmrtnu dušu. U dušu je Gospodin ugradio dvije sposobnosti: razum sa svojim sposobnostima, i volju koja se može slobodno ponašati, birati dobro ili zlo, istinu ili laž, ali će po zakonu istine i dobra odgovarati pred svojim Stvoriteljem i tako zaslužiti vječnost. Te duševne sposobnosti jesu slika i prilika Božja. Ljudi su izišli iz Božje ruke čitavi i zdravi. I blagoslovljeni (Post 1,27-28).

Ista nas Biblija poučava da se prvi ljudi nisu oduprli đavolskoj napasti nego su sagriješili i, kao posljedica toga moralnoga pada, ostali ranjeni u dušu i tijelo. To otajstvo opačine nazivamo iskonskim grijehom, koji je zatrovao ljudski rod.

Uobičajen izraz čovjekova priznanja ovisnosti pred Bogom jest žrtva. Stvorac poziva prve naraštaje – Kaina, sina Adamova – da žrtvuje nešto od svojih „zemaljskih plodova“ i Abela, brata Kainova - da žrtvuje nešto od „prvine svoje stoke“ (Post 4,3-4). I u toj se žrtvi očituje koliko je čovjekovo srce zahvalno Bogu za dar života i za sve darove u životu. Što je žrtva srcu teža, to je Bogu draža.

Čovjekovo je tijelo, zbog prvotnoga grijeha, podložno smrti, a duša je određena za besmrtnost. Sve u perspektivi Sudnjega dana kada će se opet te dvije ljudske sastavnice povezati u potpunu osobu: pravednici na život vječni, nepravednici na osudu vječnu. Kod Gospodina Isusa, Sina Božjega u vječnosti i sina Marijina u vremenu, nije se tako dogodilo. Njegovo je ljudsko tijelo na Veliki petak bilo povrgnuto svim vrstama zlostavljanja, mučnu umiranju i konačno smrti. Od Velikoga petka navečer do Nedjeljnoga jutra njegovo je tijelo preležalo u grobu. I umjesto da se onako izmrcvareno počinje raspadati, ono se najednom, oduhovljeno, s dušom ponovo spojeno pojavilo iz groba: preobraženo i preslavno! To je tijelo vidljivo apostolu Petru (Iv 21,15), Magdaleni (Iv 20,16), svim apostolima, učenicima u Emausu (Lk 24,30). Čak se ukazuje opipljivo Jedanaestorici (Lk 24,39), nevjerujućem Tomi (Iv 20,27), koji je – vjerujemo – tada provjerovao, a da nije unosio svoje prste u Isusovih pet preslavnih rana, ipak duhovno tako da za Njega ne vrijede fizički i kemijski zakoni: bez problema prolazi kroz zatvorena vrata (Iv 20,26). To nam je tijelo neiskustveno, neprotumačivo. Posve zadržalo identitet osobe, a posve novo. Isus je prvjenac u uskrsnuću.

I u ovom novom stvaranju, gdje čovjekovo tijelo doživljava uskrsnuće, postoji žrtva. Ona najsavršenija, a to je Tijelo Isusovo, koje se žrtvovano i preobraženo daruje ljudskim dušama za život vječni. Ono je prošlo kroz vrata smrti u novost života, kao takvo daruje se u Euharistiji onima koji Ga skrušeno primaju kao poputninu života.

Isus je taj svoj čin Otkupljenja – patnje, smrti i uskrsnuća – ovjekovječio sakramentom Euharistije. I svojim učenicima naložio da to čine Njemu na spomen. Pobjeda nad grijehom i smrću ovjekovječuje se u svakoj Euharistijskoj žrtvi, gozbi i spomenčinu.