Tko je krivac za vijenac i adventske svijeće?

Četiri tjedna prije Božića paljenjem prve svijeće počinje vrijeme Došašća ili Adventa.

A svaka adventska svijeća ima simboliku: paljenje prve svijeće simbolizira nadu i vjeru, paljenje druge mir, treće ljubav, a paljenje posljednje svijeće simbol je radosti.

Smatra se kako je taj običaj započeo njemački luteranski pastor Johann Hinrich Wichern koji je tome pridodao i određene boje, pa su prve tri svijeće bile ljubičaste, a posljednja crvena.

Adventsko vrijeme uvijek počinje nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca i predstavlja vrijeme čekanja na preobrazbu.

Nekada je to bilo vrijeme pokore. Počinjalo je od blagdana Svetog Martina, koji se slavi 11. studenog i trajalo do samog Božića. U vrijeme Rimske liturgije to razdoblje postaje razdoblje slavlja i radosti, da bi od 13. stoljeća, nakon spajanja liturgija, to bilo vrijeme u kojemu kombiniramo pokorničke i slavljeničke običaje.   

Ranije su se tijekom ta četiri tjedna palile 24 svijeće: četiri velike, crvene, i to nedjeljom (tako da se zadnja pali na sam Božić) te 20 malih, bijelih, koje su se palile svaki dan. Danas se održala samo tradicija paljenja svijeća nedjeljom, pri čemu svaka ima posebno značenje.

Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenoga. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenoga do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično Korizmi, izvorno se nazivalo – "Četrdesetdnevni post sv. Martina". Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.

U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na četiri tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme Došašća, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi.

Inače, prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rauhe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1838. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. U svome dnevniku zabilježio je da se u došašću 1838., želeći pronaći način da svojim štićenicima došašće učini što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću.

Oko 1851. Wichernovi su štićenici drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenoga počeo plesti vijenac od zimzelenog granja. Taj se običaj proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje. Krajem 19. stoljeća prešlo se na četiri svijeće za četiri nedjelje došašća.

Plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti. Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat.