Sveti Franjo Asiški - Najbogolikiji poslije Krista

Sv. Franjo Asiški rodio se 1181. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Volio je svečanosti i raskoš, ali istovremeno je bio osjećajan i samilostan prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, objavila je Laudato TV.

Avanturizam i slava

Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, pokušao je poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. To ga je privelo razmišljanju i promjeni. Posvetio se molitvi i meditaciji.

Franjo se vratio natrag u Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti, te se dao na djela ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku sv. Petra, na grob apostolskog prvaka.

U jesen 1205. godine u rodnom Asizu u crkvici San Damiano triput je čuo zov Raspetoga: 'Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!'

Obnovio je crkvicu sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi. Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: „Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.“

Sloboda duha

Nalazeći se jednog dana u crkvi sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise riječi evanđelja: „Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!“ (Mt 10,9-10)... Čuvši to, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: 'To je što tražim, to je što svim srcem želim!'

Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio 'minoritskom', manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci.

Ideal mu je postao što doslovniji život po evanđelju: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. U početku mu se pridružilo 12 prijatelja koji se nazvaše 'manjom braćom'. Svojoj mladoj zajednici Franjo daje pravila koje papa Inocent III. usmeno odobrava. Dobili su i ovlast propovijedanja. Zajednica se ubrzo povećavala. Nastaje nova redovnička družba u Crkvi - franjevci.

Nešto neshvatljivo

Mnoge godine su važne u Franjinom djelovanju. Izdvojit ćemo 1211. kada je u Porcijunkuli primio u svoje bratstvo Klaru i tako nastaje Red siromašnih gospođa – klarise, i godinu 1212. kada je s nekolicinom braće pošao u Siriju, ali se zbog „protivnih vjetrova“ morao zaustaviti na hrvatskoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.

Franjo je umro u crkvi Sv. Marije anđeoske, na mjestu gdje je jasno upoznao svoj životni poziv, 3. listopada 1226. godine.

Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza, na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. godine bilo preneseno svečevo tijelo.

Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mnogih radova tijelo je napokon 1818. godine opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Ikongrafija sv. Franju prikazuje u franjevačkom habitu, s Kristovim ranama na rukama, često okružena životinjama, najviše s pticama. Sada svetac, papa Ivan Pavao II. 1979. godine proglasio je sv. Franju zaštitnikom ekologa.