Sahranjen vrhbosanski svećenik vlč. Mato Vidić

U grobnicu obitelji Vidić na Gradskom groblju Bare u Sarajevu, 9. srpnja 2020. sahranjen je vrhbosanski svećenik vlč. Mato Vidić, koji je, okrijepljen Otajstvima vjere, 6. srpnja, u 88. godini života i 64. godini svećeništva, blago u Gospodinu završio svoj ovozemaljski život.

Svetu misu za pokojnoga svećenika Matu, 9. srpnja u franjevačkoj samostanskoj crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu predslavio je pomoćni vrhbosanski biskup u miru mons. Pero Sudar uz koncelebraciju pokojnikova rođenog brata fra Petra Vidića, svećenika Franjevačke provincije Bosne Srebrene i člana samostanske zajednice na Bistriku, zatim provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Joze Marinčića, gvardijana fra Stipana Radića i još 18 svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i Franjevačke provincije. Na Svetoj misi sudjelovale su i sestre pokojnog svećenika Mate Marica i Ilonka, rodbina, prijatelji, časne sestre, bogoslovi i ostali vjernici koji su došli u manjem broju zbog aktualne pandemije koronavirusa.

U uvodnoj riječi biskup Sudar pozdravio je provincijala fra Jozu, braću svećenike, redovnice i sve nazočne vjernike te izrekao sućut bratu pok. Mate fra Perici i cijeloj njihovoj obitelji želeći da ''i ovaj rastanak podnesemo u znaku vjere i obećanja što nam ga Bog uvijek iznova ponavlja''.

U prigodnoj propovijedi biskup Sudar kazao je da nas svaka smrt iznenađuje, koliko god tu činjenicu puta doživjeli. ''Uvijek nas to, nekako, negdje dira, negdje nas čini nemirnima, nesigurnima... koliko god čovjek dugo živio, kao što je živio pok. vlč. Mato – 88. godina – to je više od onoga što Sveto Pismo predviđa za one 'jake'... Nikako da nam ta činjenica 'sjedne' pa da je 'hladno' prihvaćamo. Zašto je to tako? Čini se da je to zato što nas je Bog doista stvorio za život'', istaknuo je biskup Sudar koji je dodao da i znanost kaže da ono od čega smo fizički sazdani, da je vječno, stvoreno za vječnost, neuništivo, koliko god da mijenja oblike postojanja.

Pročitajte još

Kardinal Puljić zaredio 11 đakona za svećenike i proslavio svoju zlatnu Misu

Osvrćući se na misna čitanja, kazao je da u Bogu ''pulsira, egzistira ono što Bog jest, a to je ljubav – izvor života''. ''Ljubav je uvijek na strani života. I zapravo tu potvrđuje ta Božja riječ da, koliko god nam ova činjenica što je očima vidimo izmiče, da smo mi za vječnost, za život stvoreni. I sve ono što se utkiva u taj Božji plan, Božju nakanu života, da to zapravo umnaža, oslobađa od smrti i budi na život“, pojasnio je biskup Sudar dodavši da stoga Isus, koji je svoj život položio za život svijeta, toj svojoj službi pridružuje ljude, „jer Bog ništa ne čini bez ljudi i u svemu želi i ljudski udio, pa i u oslobađanju od smrti''.

Biskup Sudar istaknuo je da poziv svakog čovjeka, napose specifični poziv svećenika, jest poziv na služenje i sudjelovanje na Isusovoj službi životu.

''Zato i ova smrt, koliko god nas čini negdje nesigurnima, kao i svaka druga, može u nama i treba u nama potaknuti tu čvrstu nadu i vjeru koja je uvijek u borbi i u hrvanju protiv napasti, protiv naše slabosti da povjerujemo da je smrt konačna činjenica života, da se tome odupiremo i da Bogu izučujemo svoje povjerenje'', kazao je biskup Sudar, podsjećajući da u pročitanom evanđelju Isus izriče „jaku opomenu“ prema kojoj će onim koji ne povjeruju, koji ne prihvate taj glas, taj navještaj života, doista biti gore nego Sodomi i Gomori – jer to znači prihvatiti činjenicu da zajedno s tijelom koje ne umire, nego se mijenja – umire ono što je neumrlo, a to je duša.

Na kraju Svete mise u ime svih franjevaca Bosne Srebrene iskrenu sućut svima nazočnima, osobito fra Perici i rodbini pok. Mate, kao i Vrhbosanskoj nadbiskupiji izrekao je provincijal fra Jozo. Istaknuo je da ga se duboko dojmilo ono što je čuo od brojne svoje subraće franjevaca koji su ga zamolili da ovom prigodom prenese izraze sućuti.

''Svatko od nas se sjeća onoga dobroga što smo primili iz nečije ruke. Tako i generacije franjevačkih sjemeništaraca i novaka koji su, idući na izlet na Bobovac s fra Pericom, uvijek svraćali kod njegovog dobrog brata svećenika Mate koji je znao tako lijepo dočekati i ugostiti naše đake da se toga sjećaju još i danas. Dobra bosanska duša skrivena u liku svećenika'', kazao je, između ostaloga, provincijal fra Jozo.

Izraze sućuti fra Perici, rodbini, subraći svećenicima, cijeloj župnoj zajednici i mjesnoj Crkvi uputio je i katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Mato Majić koji je podsjetio da je vlč Mato Vidić kršten upravo u katedralnoj župi Presvetog Srca Isusova. Kazao je da se danas opraštaju ''s dragim subratom svećenikom pokojnim vlč. Matom u čvrstoj vjeri, da nakon darovanog života Bogu u svećeništvu, umrijeti znači ostati trajno s Isusom i sa svima onima za koje je izgarao u požrtvovnoj ljubavi''. Istaknuo je da je njegova smrt ''konačno predanje života Isusu kojega je u samozatajnoj poniznosti cijelog života tražio i drugima darivao dijeleći neumorno darove Božje milosti i ljubavi koje su mu po svećeničkom redu stavljene u poslanje i zadaću'' te izrazio zahvalnost pok. Mati za njegovo ''ponizno, radosno i samozatajno svećeničko služenje u našoj vrhbosanskoj Crkvi'' moleći ''da mu Gospodin bude plaćom i nagradom''.

Sućut u ime samostanske zajednice bratu pok. Mate fra Perici, zatim njegovim sestrama te cijeloj rodbini i prijateljima uputio je gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevo fra Stipan Radić koji je podsjetio na riječi pape Ivana XXIII., izgovorene dok je ležao na samrtnoj postelji: „Moji kovčezi su spremni, smrti se ne bojim, ja mogu krenuti“ te izrazio uvjerenje da je slično razmišljanje imao i pok. svećenik Mato, ne samo u posljednjim životnim danima, već godinama te da ga na putu ka vječnosti prate njegova dobra djela. Zahvalio je svima koji su došli da pok. Matu zajedno isprate na posljednji počinak i da se za njega mole.

Vlč. Mato Vidić rođen je 24. veljače 1933. od roditelja Joze i Mare rođ. Soče u Sarajevu kao četvrto od devetero djece te kršten u župi Presvetoga Srca Isusova. Osnovnu školu pohađao je u Sarajevu, srednju u Đakovu, a teologiju također u Đakovu. Za đakona je zaređen, 2. lipnja 1957. u Županji, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1957. Dana 19. rujna 1958. imenovan je župnim vikarom u župi Presvetog Srca Isusova u Brčkom, a godinu dana kasnije (15. rujna 1959.) povjerena mu je najprije privremeno, a potom (21. kolovoza 1961.) i trajno župnička služba u župi Uzvišenja sv. Križa Jelaške pokraj Olova. Dana 9. listopada 1969. imenovan je župnikom župe sv. Barbare u gradu Breza nadomak Sarajeva i tu službu obavlja 28 godina te ostaje sa svojom vjerničkom zajednicom i u teškom ratnom vremenu. Dana 23. rujna 1997. razriješen je župničke službe u Brezi i stavljen u mirovinu koju je samozatajno živio u svom rodnom domu u sarajevskom naselju Bistrik, izvjestila je kta.