Nadbiskup Vukšić predvodio Misu posvete ulja u sarajevskoj katedrali

Uvodeći u Misno slavlje nadbiskup Vukšić pozdravio kardinala Puljića i nazočne suslavitelje i sve druge vjernike.

„Okupljeni smo na ovu Svetu misu posvete ulja. Prije svega zahvaljujemo Gospodinu za sve blagoslove i pomoći koje nam daje po primanju sakramenata mazanjem svetim uljem. Zahvaljujemo za sve milosti, za tu sreću i za tu podršku i, istovremeno, kajemo se i žalimo za sve one trenutke u svojim životima kad mi, pomazanici Božji, jer smo to svi već po sakramentu krštenja, nismo bili dosljedni na svom životnom putu učenika i prijatelja, braće i sestara Isusa Krista, našega Spasitelja. Molimo ga da nam svojim milosrđem oprosti sve naše slabosti, kako bi smo mogli ustati na svom životnom križnom putu, svaki put ponovno ustati i nastaviti za njegovim primjerom“, kazao je na početku Mise nadbiskup Tomo pozivajući na čin pokajanja.

Na početku prigodne propovijedi naslovljene „Svećenik je sluga Isusove blagosti i milosrđa“ nadbiskup Vukšić kazao je da je preko starozavjetnih riječi „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza“ (Iz 61,1) iz knjige proroka Izaije Isus opisao i predstavio svoje dostojanstvo.

„Iste riječi Izaije proroka, nakon što je razvio smotak ove starozavjetne knjige i našao mjesto gdje to stoji napisano, Isus jedne subote čita pred okupljenim narodom u sinagogi u Nazaretu. Savio je potom knjigu i dao do znanja da se na njemu ispunilo to proroštvo. Na njemu je Duh Gospodnji. On je Pomazanik, Mesija“, kazao je nadbiskup Tomo dodavši da je, osim dostojanstva, prorok Izaija je u istom prethodno pročitanom odlomku opisao također i službu i zadaću Božjega poslanika.

„Svoga poslanika Bog šalje blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje i navijestiti vrijeme milosti Gospodnje. I kao što je bilo s prvim dijelom Izaijina navještaja o dostojanstvu Božjega poslanika, koji je Isus primijenio na sebe, u istom nastupu on svoju službu i zadaću u svijetu predstavlja riječima iz istog odlomka ovoga starozavjetnog proroka“, istaknuo je nadbiskup Vukšić koji je naglasio da iz Pomazanikova dostojanstva proizlazi njegovo poslanje.

„On djeluje jer je na njemu Duh Gospodnji. Duh je zasebna stvarnost, ali je Gospodnji jer od Gospodina izlazi. I Sin je zasebna stvarnost, ali je Gospodnji jer je od njega rođen. Tako je Isus, na kojemu je Duh Gospodina Oca, očitovanje prisutnosti i djelovanja svih triju osoba Presvetoga Trojstva. To nam poručuje odlomak iz Lukina evanđelja što je malo prije naviješten“.

Pojasnio je da se danas, na osnovu ovih biblijskih tekstova, ulje predstavlja kao temeljni znak dviju istovremenih stvari: posvećenja i poslanja, dostojanstva i službe, koje se ne mogu odvojiti jedna od druge.

„To jest, onaj, tko je pomazan i na njega sišao Duh Gospodnji, posvećen je i određen, što je njegovo dostojanstvo, i istovremeno je poslan Blagovijest donositi i svjedočiti siromasima, sužnjima, slijepima i potlačenima što je njegova služba“.

Podsjetio je da se ovo Euharistijsko slavlje tradicionalno naziva Misa posvete ulja jer se za vrijeme slavlja blagoslivlja bolesničko ulje i posvećuje krizmano, „tvari potrebne prije svega za dijeljenje sakramenata i za pomazivanje građevina koje se posvećuje Bogu na čast i za pomazivanje oltara na kojima će se slaviti Euharistija“.

Dodao je da ulje u ovom obredu i slavlju ne predstavlja prehrambeno sredstvo, nego „pomast koja obilježava i ojačava za službu koja se povjerava, sredstvo koje daje ljepotu i sjaj, a mirisne tvari, kao što je balzam na primjer, koje mu se dodaju, naznačuju ljekovitost za ranjenu stvarnost“.

Pojasnio je da ulje predstavlja znak posvećenja u smislu potpune predanosti osobe Gospodinu radi služenja Kraljevstvu Božjemu te, ne samo da pokriva, nego i prožima svaku tvar ili kožu koja se njim pomazuje, s njima se na neki način miješa i postaje njihov dio, te tako na poseban način označuje posvećenu predanost osobe Bogu u svom dostojanstvu radi izvršenja svoga poslanja.

„Sjećati se svoga pomazanja i posvećenosti u predanju znači stalno imati na pameti da naš život pripada Bogu, koji nam je u svom milosrđu došao u susret, koji nam je oprostio i ne prestaje opraštati čime nas drži u stanju svoje ljubljene djece i želi nas posvema osvojiti“, kazao je vrhbosanski nadbiskup okupljenim svećenicima dodavši da ih ulje podsjeća na ono što im je Gospodin povjerio a oni prihvatili: biti poslanici i sluge njegove blagosti i milosrđa.

„Naše je poslanje, naviještanjem i svjedočenjem, Kristovom blagošću i milosrđem 'pomazivati' ljude i 'pomazivati' ovaj svijet, ispravljati hrapavosti u međusobnim odnosima ljudi i njihovu odnosu prema Bogu ako bi utjeha Božja bila u svijetu, da se on obnovi u skladu s Božjom voljom i u njemu živi i skladno djeluje 'mehanizam' bratstva među ljudima“, istaknuo je nadbiskup Vukšić koji je dodao da je u ovome svijetu nesigurnosti hitno treba poruku Isusove blagosti i milosrđa.

Naglasio je na kraju pastir Crkve vrhbosanske da svećenikovo dostojanstvo i poslanje proizlaze iz Kristova dostojanstva i poslanja te je stoga svećenik od početka, i tako iz generacije u generaciju, poslan nastavljati Kristovo djelo, svjedočiti i navješćivati Isusovu blagost i milosrđe, biti „drugi Krist“, širiti prijateljstvo i razumijevanje među ljudima, prepoznatljiv po poniznosti, opraštanju, molitvi za drugoga, osobnoj radosti, dijalogu i jednostavnoj raspoloživosti, po izgradnji dobrih odnosa među ljudima i ostalom braćom svećenicima, po tomu što druge uči moliti, po brizi za bolesne i solidarnosti sa siromasima, za po smislu za odgovornost za svaku riječ koju izgovara i svaku gestu koju čini, za crkvena dobra i zajednicu koja mu je povjerena.