Marija Magdalena bi trebala biti slika vjernika i Crkve za naše vrijeme

O značaju Uskrsa, međuljudskih odnosa, o Ukrsu danas, o Uskrsu kao kultu slobodnog vremena za Fenu govori gvardijan Samostana sv. Anto fra Ivan Šarčević.

Kad kažemo Uskrs o čemu govorimo, o tradiciji, sumnji, ljubavi, svjedočenju, vjerovanju..?

Da ponovim poznato. Uskrs je temeljni događaj kršćanske vjere. Isusovo uskrišenje nitko, međutim, nije vidio nego se kršćanstvo temelji na vjeri u svjedoke, na svjedočenju Isusovih učenika i učenica da su susreli raspetoga Isusa živa. Dijalektika njihova susreta kretala se od toga da Isusa najprije nisu prepoznali, bio im je kao utvara i stranac, a onda su ga prepoznavali kao onoga s kojim su živjeli, jeli i pili. Isusovo uskrsnuće nije povratak u uobičajeni redovni život, u vremensko-geografske okolnosti zemaljskoga života, kao što je bilo uskrsnuće nekih ljudi, recimo Lazara. Radi se, opet po svjedočanstvu svjedoka, o jednoj posve drugoj dimenziji, o tome da Isus dolazi iz Božje blizine.

Uskrs je Božja potvrda jednoga poštenoga i časnoga života u ljubavi. Odnosno riječ je o vjeri koja se kreće na rubu ateizma. Uskrsu naime prethodi Isusov život koji je bio negiran od vodećih političkih i religijskih ljudi, od prevrtljiva naroda, od srebroljubivih i malovjernih prijatelja. Uskrsu prethode muka i smrt. Prethodi petak povlačenja po sudištima i razapinjanje na Golgoti, pa onda duga subotnja šutnja groba, propasti svih očekivanja i nada, jer taj kraj, ne treba ništa uljepšavati, jest krajnji fijasko.

Petak muke, grob subote i uskrs nedjelje povezani su upravo neočekivanim Božjim ponašanjem. Onako kako Bog nije bio prisutan u osudi, razapinjanju i sramotnoj smrti nedužnoga pravednika, onako kako se nije ponašao prema očekivanjima, čak i radikalnoj vjeri i nadi, usprkos vapajima ostavljenosti samoga Isusa na križu, tako je uskrišenjem taj isti Bog iznenadio sve, i Isusove učenike. Protiv svake nade oživio je Isusa i potvrdio njegov život pravde i ljubavi. Time je Bog zastrašujuće nov, time se kaže da ljudske laži i intrige, progoni i ubojstva, nemaju zadnju riječ, smrt nema zadnju riječ, jer ljubav je jača od smrti, a Bog je ne samo začetnik nego i dovršitelj života. Uskrs je blagdan nade i novoga života u paklenskim odnosima, podjelama i ratom ispresijecanom svijetu.

Svjedočenje uskrsnuću Isusa polazi od da tako kažem „griješne“ osobe od Marije Magdalene. Da li nas i taj primjer upozorava da nije čovjekovo da sudi nego da vjeruje?

Posebna osoba, prva svjedokinja susreta uskrsloga Isusa je Marija Magdalena. Ona se zato i zove "apostolica apostola". Nažalost, tu je ženu kršćanska tradicija zarobila u grešnost, posebno u seksualnu grešnost, a suvremena kultura ju je izfantazirala do jeftinoće i kiča. Ona je žena za koju evanđelja kažu da ju je Isus oslobodio čak od sedam demona. Pa ako bismo mi kršćani, pojedinačno i kao članovi Katoličke crkve što danas trebali, onda je vrijeme da se poistovjetimo s Marijom Magdalenom, s obraćenom, otkupljenom, ozdravljenom ženom. Naime, vrlo rado i prekomjerno poistovjećujemo sebe i svoju crkvu s Petrom, s Ivanom, a posebno s Isusovom majkom Marijom. Posve je prikladno i nužno vidjeti se u slici Marije Magdalene. Jer i pojedinačno i kao Crkva nismo samo u stanju neporočnosti poput Blažene Djevice Marije, nismo "bez ljage i bore".

Mi smo pojedinačno i kao Crkva opsjednuti raznim demonima, demonom nacionalizma, demonom religijske isključivosti, demonom laži i krađe, demonom sebičnosti i neumjerenog zgrtanja imanja, opsjednuti smo demonom bezgrešnosti ili onog licemjernog općeg priznanja kako smo slabi i grešni, a ustvari ne dopuštamo da nas zahvati oslobađajuća i Božja ljubav u Isusu Kristu. Ne damo pristupa Isusu da nas konačno dedemonizira i privede u Božje vlasništvo, u prostor Božjega kraljevstva.

Marija Magdalena bi trebala biti slika vjernika i Crkve za naše vrijeme, Marija grešnica, Marija ozdravljena od svojih demona, Marija tražiteljica, Marija koja ljubi i ne miri se s porazom pravde i ljubavi, koja prva dolazi na Isusov grob. Ona traži život u smrti, ljubav na grobu, otvorena je Božjem neočekivanom zahvatu ozdravljenja i uskrsnuća. Ona nije ohola ni samouvjerena u svojoj vjeri, nego plače jer je njezin Učitelj uklonjen iz zajednice ljudi, jer je njegova ljubav tako nerazumljena i poražena. I njezino nemirenje i traženje u konačnici biva potvrđeno. Njezin je Učitelj zove njezinim imenom, Marija, i šalje je da napusti grob, da ide naviještati učenicima i svijetu da je Isus živ, da ljubav nije poražena, da je jača od smrti.

Svjedočimo sve većoj komercijalizaciji vjerskih blagdana? Podliježe li i Uskrs toj želji za pokazivanjem materijalnog?

Uskrs i drugi dani vezani uz njega je preozbiljna svetkovina pa se ne može nikada komercijalizirati kao Božić ili zloupotrijebiti kao simbol križa, ali se može odgurnuti u ignoranciju i prezir, u mit, upravo jer zahtijeva puno napora duha i strpljenja. On je s onu stranu čovjekovih moći, on je samoća ljubavi koja pokreće svijet.

Turističke zajednice pune su ponuda (akcijskih) za turistička putovanja za Uskrs.Time se Uskrs iz vjerskog blagdana (kao i drugi slični blagdani) pretvara i u praznik kulta slobodnog vremena, slobodnih dana?

Može se i tako gledati da se religiozni blagadni pretvaraju u putovanja, često u bijeg od svakodnevlja, ili uvijek u nova hodočašća nesmirenih traženja čudesa i brzih religioznih utjeha. Uklapa se u suvremeni kult slobodnog, prazničnog i praznog vremena a ne vremena sabiranja i sastajanja sa sobom, s pitanjem smrti i vremena s bližnjima i prijateljima bez zarade i materijalne koristi, kaže fra Ivan Šarčević.