Kako je Svetac Svega Svijeta osvojio svijet

"Vidim svojega Gospodina", bile su tihe posljednje riječi sv. Antuna Padovanskoga izgovorene u skromnoj sobici u petak 13. lipnja 1231. u malenom selu Arcelli nedaleko od Padove, danas njezinoj gradskoj četvrti.

Tako je vedro, lagano i smireno u dobi od 36 godina, u nazočnosti brižnoga redovničkoga subrata Luke, završio svoj ovozemaljski život jedan od najomiljenijih pučkih svetaca, zaljubljenik u Krista, svećenik, franjevac, apostol mira i dobrote, zaštitnik potlačenih, skrbnik, tješitelj potrebitih…

Franjevci 

Rođen je kao Fernando Martins de Bulhoes u Lisabonu, glavnom gradu Portugala, g. 1195. u plemićkoj obitelji, no napustio je lagodan život i otišao u augustinsku opatiju sv. Vinka na rubu grada te sa 25 godina postao svećenik.

Međutim, ponukan mučeničkom smrću petorice franjevačkih misionara u Maroku, stupio je g. 1220. u samostan Manje braće u Olivaisu u portugalskoj općini Coimbre uzevši ime Antun, piše Glas Koncila. 

U Asizu je 1221. susreo Franju, osnivača Male braće, koji ga je očarao nastupom i svetim životom, pa je s tim oduševljenjem proputovao Italiju i Francusku, pronoseći radosnu vijest i obraćajući krivovjerce. Godine 1230. vratio se u svoj omiljeni grad Padovu, gdje je nastavio svoj apostolski rad, ali skrhan bolešću umro je sljedeće godine.

Glavni su širitelji Antunova štovanja bili franjevci i ta pobožnost koja se može nazvati religioznim fenomenom nije s vremenom nimalo iščezavala, nego se nezaustavljivo širila diljem svijeta. Ona je na hrvatskim prostorima bila posebno snažna u srednjoj Dalmaciji i na dubrovačkom području, o čemu u nizu svjedočanstava govori i pismo pape Nikole IV. zadarskomu samostanu već g. 1291. u kojem se vjernicima za blagdane daje oprost, među kojima je spomenut blagdan sv. Antuna.

Širenju su pridonijeli franjevci iz deset samostana, koliko ih je svojedobno bilo na području nekadašnje Dubrovačke biskupije. O tome svjedoči i najstariji lik sv. Antuna na dubrovačkom području u današnjem muzeju Male braće u Dubrovniku na stropu iz 14. st. Pobožnost prema sv. Anti Padovanskomu bila je uvijek prisutna i u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.

Majka svih crkava

Od juga prema istarskom sjeveru širilo se štovanje, u čemu su veliku ulogu, uz ostale, imali franjevci koji su djelovali u Pazinu od 14. st. Štovanje u kontinentalnom dijelu Hrvatske može se pratiti od druge polovice 17. st., a ono se očitovalo prije svega u broju crkava posvećenih sv. Antunu i posebice u činjenici da je gotovo nemoguće pronaći crkvu u kojoj nema njegova oltara, kipa ili slike.

Majka svih crkava posvećenih sv. Antunu Padovanskomu bazilika je u Padovi, koja je omiljeno odredište hodočasnika iz cijeloga svijeta jer u njoj počivaju zemni ostatci najomiljenijega svetca svega svijeta. Gradnja jednoga od najvećih remek-djela svjetske umjetnosti započela je 1232., a dovršena je krajem 13. st. Bazilika je duga 115 m, široka 55 m, visoka do 38,50 m; nad njom se izdiže osam kupola, dva zvonika i dva vitka tornjića.

U njoj se nalazi devet kapelica u polukrugu, od kojih su najpoznatije kapela Arka i kapela Gospe Moro. Kapela Arka sjajno je djelo renesanse, koju su ukrasili najveći venecijanski kipari 16. st. Uz zidove se nalazi devet mramornih reljefa, s prizorima iz života i čudesa sv. Antuna, a u središtu je njegova oltarna grobnica. Kapela Gospe Moro izravno je vezana za svetčev život jer je u njoj slavio misu, propovijedao, ispovijedao, ostajao u molitvi, a tamo je i bio pokopan 1231., sve do 1263. kada su mu zemni ostatci preneseni ispod glavne kupole. Na zidovima se nalaze razne freske iz 13. i 14. stoljeća.

Kruh sv. Ante

Bosanski su se »ujaci« tijekom cijele svoje povijesti brižno skrbili za povjereni im puk u svakom pogledu: pastoralnom, odgojnom, školskom, kulturnom, graditeljskom, medicinskom, humanitarno-karitativnom i svakom drugom. To čine i danas jednako samoprijegorno i svestrano uz »Kruh sv. Ante«, dobrotvornu ustanovu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, nastavljajući misiju Bratovštine kruha svetoga Ante osnovanu g. 1896.

Danas im »punim gasom« rade pučke kuhinje, pomažu na sve načine povratnicima, raseljenima i siromasima, pružaju smještaj studentima iz Bosne i Hercegovine, kao i studentima iz drugih europskih zemalja koji studiraju u Sarajevu u Franjevačkom studentskom domu, osiguravaju stipendije siromašnijim studentima, pružaju toplo ozračje djeci u dječjim vrtićima u Busovači i Bihaću, vode »Zlatni cekin«, zdravstvenu ustanovu s dvjema poliklinikama, pedijatrijskom i fizijatrijskom, za rehabilitaciju djece u Slavonskom Brodu, podupiru izgradnju škola u misijskim zemljama, pružaju pomoć ovisnicima u terapijskoj zajednici »Izvor« na Plehanu i dr.