Jurišić: Smisao Božića se sigurno ne nalazi u opijenosti potrošnjom

''Nijedan crkveni blagdan ne zadire tako u naše osjećaje kao Božić. Na Božić kršćani proslavljaju utjelovljenje Božije Riječi, očitovanje Božije ljubavi u svijetu'', kazao je prof. dr. Pavo Jurišić.

Katolici diljem svijeta sutra dočekuju Božić, najradosniji blagdan. O duhovnoj, tradicijskoj, te socijalnoj dimenziji Božića za Agenciju Fena govori prof. dr. Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

''Na Božić slavimo Božije ispunjenje po Isusu Kristu utjelovljenoj Božjoj Riječi (logosu) koji se u određenom povijesnom trenutku (u vrijeme cara Augusta za Kvirinijeva upravljanja Sirijom) rodio od Djevice'', kaže prof. Jurišić.

On ljudskom rodu, donosi radost, Radosnu vijest: Bog je onaj koji je stvorio sve, on je onaj koji gospodari zvijezdama, koji se brine i za ptice i za ljiljane, biljke i životinje, a njegova su najveća radost djeca čovječja.

Pojašnjava da je Kršćanstvo vjera izražene čežnje koja posebno dolazi do izražaja u obredima predbožićnog vremena, a ostvarenje te čežnje proslavlja se u Božićnoj osmini.

''Eto ta unutarnja čežnja prožeta radošću iščekivanja odražava se i na našim licima, u našim domovima i na našim ulicama. Na Božić smijemo imati suzno oko'', naglašava on.

Dodaje da čovjek na Božić smije nasloniti glavu na rame svojih ukućana i zaplakati, onako iz srca i duše, jer ovdje dolazi do izražaja ona skrivena ljudska čežnja za nježnošću, za blagim udarima srca; čežnja da se bude u ugodnom raspoloženju s drugima, s onima koje volimo i koji nam nešto znače u životu.

''To je ona potreba u nama, kada se čovjek jednostavno želi nekada prepustiti osjećajima, a da se zbog toga ne treba i ne mora stidjeti'', rekao je prof. Jurišić.

Govoreći o tradiciji Božića, kao i božićnim obredima prof. Jurišić smatra da su božićne tradicije različite među katolicima u našim krajevima, ovisno od pokrajina pod čijim su utjecajima bili kroz povijest.

Kod nas se u samim crkvenim liturgijskim slavljima odražava ova čežnja i poziv na budnost, a to se očituje već u samim misama zornicama koje se slave po našim crkvama u rane jutarnje sate.

''Kao da u srcima odjekuje biblijski poziv: „Nebesa odozgor rosite i oblaci daždite pravednika“. Mi se odrasli s nostalgijom sjećamo svoga djetinjstva i ovog radosnog iščekivanje kada smo brojili dane koliko se još puta treba naspavati do Božića'', prisjeća se Jurišić.

Kaže da se u nekim krajevima razvio i običaj pravljenja adventskog kalendara, tako da se za svaki dan nešto krilo iza adventskog prozorčića koji se smije otvoriti naznačenog datuma i uzeti što se unutra nalazi. Obično je to bio neki slatkiš, jer će oni pravi darovi tek doći kada ih Isus donese i stavi uz jaslice ispod božićnog bora.

U to se vrijeme slavi i spomendan sv. Nikole (6.12) koji je poznat po onim darovima koje daruje djeci, a uz anđele, kako kaže prof. Jurišić, uz njega se 'šlepa' i onaj krampus da ukori one koji nisu bili dobri. Tu je i spomendan sv. Lucije (13.12.) kada se prema tradiciji sije pšenica koja će na Božić krasiti naše obiteljske stolove i oltare u crkvama.

Sam Badnjak, dan uoči Božića, ima svoje značenje i obilježen je obredima u obitelji, od vanjskog kićenja bora do duhovnog ozračja molitve i blagoslova domova i blaga.

A nakon toga slijedi večera uz koju se obično pale tri svijeće (božićne) koje se nalaze u žitu, bilo u onoj pšenici zasijanoj na sv. Luciju ili u zdjeli sa zrnom.

''Ta je večera kod nas u našim krajevima uglavnom posna, bez mrsa, iako Crkva u ovo novo vrijeme ne obvezuje vjernike na post, no čini mi se da veliki dio naših obitelji ipak poštuje našu uvriježenu tradiciju i toga dana poste. Moj bi župnik znao reći: „Tko (toga dana) posti - dobro čini, a tko ne posti - ne griješi“, rekao je Jurišić.

Na pitanje da li je proslava blagdana Božića, izgubila na autentičnosti danas, s obzirom da današnji materijalizam uništava duhovni smisao vjerskih blagdana a također ljudi često naglašeno blagdanima pridaju više materijalističkog značaja, prof. Jurišić kaže da ovo pitanje zadire u samu bit stvari naše suvremene posurovljene stvarnosti proslave vjerskih blagdana.

''Smisao se Božića sigurno ne nalazi u opijenosti potrošnjom, ni u sebičnom grabljenju svih mogućih stvari samo za sebe, nego prije svega u lijepom međusobnom prihvaćanju, jer je i Bog utjelovljenjem svoga Sina prihvatio nas'', kaže prof. Jurišić.

Naglašava dalje da se smisao Božića očituje u djetetu koje leži u jaslicama, tamo gdje nas Bog susreće u svojoj ljubavi, "tu možemo kleknuti, ušutjeti i klanjati se, jer velike nam stvari učini Svesilni".

''Upravo se zbog toga radujemo, darove izmjenjujemo, zato što nam je Bog u svojoj ljubavi podario najveći mogući poklon, darujući nam sebe u svome Sinu, Isusu Kristu, koji je u obličju čovjeka došao k nama! S ovim nam je djetetom u jaslicama obećano nešto posebno. Anđeli objavljuju: „Na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (usp. Lk 2,14)'', riječi su prof. Jurišića.

Govoreći o mladima koji su budućnost a samim tim i odgovornost roditelja i države, prof. Jurišić je mišljenja da nas životna i društvena stvarnost pritišće sa svih strana.

''Želja imamo, rado bismo planirali svoju budućnost, a mnogo toga nas sputava na tom putu. Rađaju se frustracije zbog svega.
Na putu među našim hodočasničkim narodom (ili ako hoćete i narodima) nalaze se i vođe koji narodu žele nanovo obojiti stare putokaze i osvježiti natpise - ali boja kojom pišu veoma je loša'', riječi su prof. Jurišića.

On je mišljenja da bi se mladi trebali osvrnuti na blago kojeg ima u ovoj našoj zemlji, te zajednički potražili pravac kojim nam je ići, ne kao vođe koji slabom bojom boje stare putokaze, nego kao ljudi dobre volje koji se nalaze u zajedništvu i koji međusobno razmjenjuje ono što je svatko ponio sa sobom na put kao hranu koja će ih osvježiti a ne zagorčavati utrobu.

U brizi za život, dodaje on, smijemo se povezivati sa svim ljudima dobre volje, "možda će nam biti potrebno, danas više nego ikad, iznova učiti onu vrlinu solidarnosti, koju smo i sami mogli osjetiti u ovim ratnim i poratnim godinama".

''Zato ne bojte se života, nego hrabro iskoristite snage tjelesne i umne, za vlastitu izgradnju a i za pomoć onima kojima će biti potrebna. Kao i na svakom putu tako i u životu čovjek se spotiče, ali to nije ono najgore, nego ono ako čovjek padne i ostane ležati. Ako se pojave katkad otužni trenutci, ne klonite duhom nego u tom času molite Boga da vam dadne utjehu, kako bi rekao naš Andrić'', poručio je mladimaprof. dr. Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u intervjuu za Agenciju Fena.