Dolaskom Henryka Hosera u Međugorju su zapuhali novi vjetrovi
Kada se dogodi neki radostan ili pak tužan trenutak, ovisno o tome o kojim razmjerima je riječ, većina ljudi se sjeća što je radila u tom trenutku. Papa Franjo je od ožujka 2013. godine toliko zadužio Katoličku crkvu da se rijetko tko ne može sjetiti gdje je bio tog 13. ožujka 2013. godine, u poslijepodnevnim satima, kada je bijeli dim u Vatikanu označio izbor 266. pape, piše Večernji list.
Prvim potezima Franjo je pokazao kako neće biti papa zarobljen u okove, već papa blizak narodu, životu običnog čovjeka i njegovim problemima. I Crkva u BiH ubrzo je shvatila kako u Franji ima prijatelja. Godine 2015. došao je u BiH, a u 2017. uključio se i u rješavanje statusa Međugorja imenovanjem Henryka Hosera za svog posebnog izaslanika za Međugorje.
Na početku nitko nije znao što očekivati od varšavskoga nadbiskupa, Poljaka, ali kada se zna da ga je izabrao izravno papa Franjo, bilo je jasno da bira sličnoga sebi i da za Međugorje, unatoč snažnim protivnicima, stižu bolji dani.
Već po prvim potezima bilo je vidljivo kako Hoser blagonaklono gleda na Međugorje, i tu se ne misli na ono Međugorje o kojem se špekulira postoje li ukazanja ili ne, nego na Međugorje u kojem su milijuni ljudi pronašli svoj duhovni mir. Hercegovini je upravo trebao čovjek poput Henryka Hosera. Nakon njegova dolaska i prvih poteza te izjava za medije, ponovno je počeo rasti i broj hodočasnika, piše Večernji list.
Vjernici su ga odmah prihvatili, svjesni kako su dočekali svećenika koji na pravi način osluškuje njihov puls. Konačno je netko od crkvenih poglavara počeo slušati njihove želje i poistovjećivati se s njima. U Hoseru se osjećao onaj pozitivan zamah kakav je papa Franjo počeo usađivati pastirima Crkve kada je došao na njezino čelo u cilju dobrobiti i za Crkvu i za vjernike, a time i za cijelo čovječanstvo.
Krajem ove godine papa Franjo je umirovio Henryka Hosera jer je navršio 75 godina života, a nakon što je Papi podnio izvješće o pastoralnoj situaciji u Međugorju.
