Nakon 28 godina Hercegovina dobila novog biskupa

1. Ovdje smo danas iz nekoliko razloga. U ovoj našoj katedrali, u ovoj kući Božjoj i domu molitve već se 40 godina okupljamo slušati Božju Riječ, slaviti euharistiju, pomirujemo se s Bogom, susrećemo Gospodina i braću i sestre. Upravo nam čitanje iz Knjige Postanka o Jakovljevu čudesnom snu otvara oči kako bismo shvatili značenje ne samo ovoga, nego svakoga doma molitve, slavlja, hvale i zahvaljivanja.

Jakovljev san o ljestvama koje sežu do neba oduvijek je zaokupljao ljudsku maštu. Tko to ne bi želio izravan pristup Bogu, otvorenom nebu, usred zemaljskog života?! Iako čitamo o ljestvama, ipak biblijski tekst opisuje veliko stepenište, kakvo se može pronaći u drevnim istočnjačkim hramovima, što je omogućilo da veličanstvo bogova bude očito. Božji se glasnici penju i spuštaju tim monumentalnim stubištem. Ljestve iz Jakovljeva sna, međutim, nisu ljudska građevina, nisu veličanstveni hram načinjen ljudskom rukom, niti odmjerena babilonska kula. Ovo stepenište je Božje djelo. Bog ga je sam tamo stavio, povezao nebo i zemlju jedno s drugim. Mjesto gdje Jakov sanja, točno tamo gdje stepenište dodiruje zemlju, je posebno mjesto, mjesto gdje se sam Bog objavljuje. Sveti nemir obuzima Jakova i on posvećuje to mjesto „kući Božjoj”. Bog dolazi, objavljuje se, iznenađuje Jakova na putu, obećava mu zemlju i brojne potomke.

Jakov je pod Božjom osobnom zaštitom. Postao je nositelj obećanja koja su već dana Abrahamu i Izaku; postat će Izraelov rodonačelnik. Jakov je htio pobjeći od Boga, ali je morao naučiti da se od Boga ne može pobjeći, osim vraćajući se njemu samome. Susret s Bogom postaje početak Božjeg hoda s Jakovom. Jakovljev put i put njegovih potomaka stavljen je pod zaštitu svetoga Boga. Ovaj događaj je, braćo i sestre, početak velike povijesti, povijesti koja svjedoči o hodu Boga sa svojim narodom Izraelom, povijesti koja će se kasnije proširiti i na druge narode, povijesti u koju smo, također, i mi uključeni. Veliko Božje obećanje, blagoslov koji je Bog izlio na Jakova, sadrži obećanje spasenja koje je Bog pripremio za nas ljude i koje možemo iskusiti već ovdje. Gdje god nas Bog susretne, naša se stvarnost otvara njegovom spasenju, tamo se nebo i zemlja dodiruju kao u Jakovljevu snu.

2. Upravo je na današnji dan jedan drugi san postao stvarnost. Naime, 14. rujna 1980. godine, san mnogih katolika ove biskupije postao je stvarnost kad je blage uspomene mostarsko-duvanjski biskup Petar Čule posvetio ovu katedralu i predao upravu biskupije biskupu Pavlu Žaniću, a ovu katedralu svećenicima i vjernom narodu.

Za razliku od Jakovljeva sna i ljestava, mi smo danas u stvarnosti i u gradu mostova. Mostova koji, nažalost, upravo u ovoj zemlji mnogo puta nisu povezivali, nego razdvajali. Prije 28 godina, na današnji dan, nije se u ovoj mostarskoj stolnici moglo slaviti ređenje novoga biskupa hercegovačkih biskupija Ratka Perića zbog ratnih sukoba, opasnosti i razaranja. Međutim, unatoč tim sjenama zla i razrušenim crkvama, unatoč nutarnjoj ranjenosti i podjelama, hrabra Crkva, okupljena oko svoga pastira, nastavila je i u tim uvjetima svoj hod u izgradnji Kristova Kraljevstva.

Apostol Pavao u poslanici upravo doziva u svijest svojim Korinćanima da su oni Božja građevina, Božja njiva i Hram Božji. Kolikogod bila važna ova izgrađena katedrala, mi smo kršćani pozvani shvatiti da smo mi građevina i da svi zajedno gradimo na svojim životima, na kući zajedništva, okupljeni u jednu Crkvu do kraja vremena. Mi, kršćani, smo i njiva koja raste i nitko ne zna kakve će plodove donijeti. Sve će se pokazati jednoga dana. Možemo samo vjerovati da će građevina biti stabilna i useljiva. Možemo se samo nadati da će plodovi koji izrastu iz naših duhovnih sjemenki biti jestivi. Važno je, kaže Pavao, da je temelj ispravan. A temelj je Isus Krist. I tko na njemu gradi, na pravom temelju gradi, bez straha pred budućnošću, unatoč mnogim nevoljama. Pavao proširuje sliku s gradilišta u Božju budućnost do Onoga koji će reći posljednju riječ o nama i našim djelima. Bog je jedini koji na kraju ima pravo na presudu. Pavao nas uči da će se oblici i strukture našega života, naše zajednice, naše Crkve očitovati u ognju, jer se u ognju kuša prava vrijednost. I u toj će se vatri doznati jesmo li gradili vatrostalnim materijalima koji bi mogli podnijeti takvu vatru ili smo gradili sijenom i slamom.

3. U ovom našem slavlju danas svima se nama, braćo i sestre, obnavlja poziv da izvezemo na pučinu i bacimo mreže, da se radikalno povjerimo snazi Kristove ljubavi, da ga pažljivije slijedimo u službi Bogu i ljudima. Upravo tu skromnu i istovremeno veoma veliku službu Isus povjerava svojoj Crkvi, a u Crkvi na poseban i jedinstven način apostolu i biskupu. Danas se to poslanje, nakon služenja biskupa Ratka Perića, povjerava mojoj krhkoj osobi. Svjestan sam činjenice da trenuci poteškoća i kušnje ne nedostaju ili neće nedostajati na mojemu i na vašem putu, a možda i – ne daj Bože! – trenuci umora i izdaje. I jer smo slabi, često nam ruke i koljena zadrhte pred zahtjevom za darivanjem, vjernošću i velikodušnom ljubavlju. Mnoge su osobe tijekom povijesti spasenja, pa sve do Isusovih učenika, pokazale to svojim životom.

Govorimo o ludosti Abrahama, koji je u starosti otišao u inozemstvo, i o ludosti ponovnog bacanja mreža apostola nakon frustrirajućeg noćnog ribolova, samo jer je Isus to rekao. Govorimo o ludosti križa, kako to naziva Pavao, odnosno da svjedočimo Spasitelja svijeta u okolnostima u kojima je, prema ljudskoj prosudbi, kraj. Govorimo i o vlastitoj ludosti koju činimo uvijek iznova kad se odvažimo na rizik vjere. A onda doživimo Božji blagoslov u svim tim prividnim ludostima. Jer, poput Petra, prepoznajemo da netko poznaje našu prazninu, a opet nam ne dopušta da upadnemo u prazninu, već nas ispunjava poput mreža ribarskih brodova. Prazna mjesta u našim crkvama, posebno u doba epidemije koronavirusa, i prazne blagajne u našem domaćinstvu nisu ni manje ni više nego prazne mreže ribara u Galilejskom jezeru. Isus dolazi i potiče nas da vjerujemo njegovoj riječi i da se ne bojimo.

4. Kristovo kraljevstvo bilo je i ostaje kraljevstvo Božje ljubavi. Ostvaruje ga i izgrađuje onaj tko živi u istini, iskrenosti i međusobnom povjerenju. To isto Kraljevstvo živimo i izgrađujemo i mi jedino ako Isusa Krista i Evanđelje prihvaćamo kao temelj svoga života i djelovanja, kao jedino mjerilo ponašanja i ophođenja, koje postaje vidljivo u našoj ljubavi prema Crkvi i pastirima i u vjernom izvršavanju našega poslanja u narodu, kojemu smo poslani.

Na početku svoje službe pastira hercegovačkih biskupija želim poput Jakova sanjati. Smijemo li se i možemo li se svi usuditi sanjati, pa i to da će se jednom situacija „slučaja“ i „fenomena“ pretvoriti u odgovornu stvarnost i novu mogućnost življenja Božje ljubavi i novi „kairos“ izgradnje Kristova Kraljevstva?

Želim poput Jakova sanjati Bosnu i Hercegovinu kao zemlju koja ujedinjuje, a ne dijeli, i u njoj ove naše biskupije koje imaju svoju bremenitu, ali ponosnu povijest. Želim sanjati zemlju, u kojoj ima mjesta za dostojanstven život svakoga čovjeka. Želim sanjati o ovoj zemlji kao zemlji mira, sloge i skladnoga napretka, bez ikakvih ucjena, pritisaka i prijetnji, u kojoj ne vlada pravo jačega, nego uzajamno poštovanje i razumijevanje.

Ove moje riječi ne znače da i ja, poput Jakova koji snivajući na trenutak želi pobjeći od stvarnosti, tonem u san i zatvaram oči pred društvenom stvarnošću u kojoj živimo i pred stvarnošću ove naše Crkve u Hercegovini i izazovima koji me očekuju. Kao što ni Krist nije zatvarao oči i bježao pred stvarnošću križa, i ja danas, na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, pred vama i u zajedništvu sa svima vama ispovijedam vjeru da je jedino po Kristovu križu ljudskom rodu darovano spasenje, da je u križu i naša proslava, uskrsnuće, konačna pobjeda nad grijehom i zlom. Stoga, ne uznosi me „Hosana“ danas, niti dršćem pred onim „Raspni ga“ sutra, sve dok živim za Krista, umrlog i uskrsnulog, i dok na njegovu riječ bacam mreže i činim ono protiv čega se goli ljudski razum buni.

Da! Spremni smo, Gospodine, bacati svoje mreže, unatoč podjelama, umoru, nemoći i razočaranosti i samo zato jer nam Ti to zapovijedaš!

Želimo, Gospodine, bacati svoje mreže, ne kako bismo drugoga zarobili i ograničili mu slobodu, nego kako bismo ga pozvali u Tvoje zajedništvo, u kojemu nam dopuštaš da budemo bolji ljudi.

I sigurni smo, mreže se neće raskinuti, jer si Ti s nama, u euharistiji i zajedništvu koje živimo jučer, danas i sve do svršetka svijeta.

Uzdajući se u moćni zagovor Blažene Djevice Marije, Tvoje Majke i Majke Crkve, riječima Petra apostola i mi odgovaramo:

Na Tvoju riječ, Gospodine! Danas i u vijeke vjekova. Amen!