Na krovu, na planini, na groblju - Njima nije bitno gdje će učiti, samo da uče

Otkad je zbog pandemije bio primoran da nastavu prati virtualno, desetogodišnji Jhay Ar Calma često je morao penjati se na krov svoje obiteljske kuće u siromašnom dijelu Manile kako bi uhvatio internetski signal.

Gore na krovu, Jhay sjedi na polomljenoj plastičnoj posudi, nadajući se kako će signal biti dovoljno jak na uređaju kojeg je donirala vlada.

“Ponekad mijenjamo SIM karticu drugog operatera kako ne bi morao učiti na krovu, ali nemamo dovoljno novca da to uvijek radimo,” kaže majka, Jonalyyn Parulan.

Nade u povratak u učionice ovog mjeseca su se srušile nakon što je predsjednik Rodrigo Duterte preokrenuo plan, odgađajući ponovno otvaranje škola na neodređeno vrijeme budući da se Filipini bore protiv 480.000 slučajeva koronavirusa, što je drugi najveći broj na jugoistoku Azije, piše Reuters.

Prelazak na online nastavu, module za samostalno učenje te televizijske i radijske programe pokazao se izuzetno izazovnim u zemlji od 108 milijuna, gdje manje od petine domaćinstava ima pristup internetu, a mnogi mogu samo sanjati o mobilnim uređajima.

Već je zabilježen porast broja učenika koji napuštaju školu, navodi se u priopćenju Ministarstva obrazovanja.

U provinciji Laguna, južno od Manile, studenti se penju na planinu kako bi imali pristup internetu, pa su čak izgradili i kolibu kako bi imali zaklon kad pada kiša ili gdje bi prenoćili kad rade na zadacima do kasno u noć.

Ova situacija je daleko od univerzitetskog života kakvom se nadala devetnaestogodišnja Rosemine Gonzaga.

“Bila sam jako uzbuđena zbog odlaska na koledž, jer sam cijeli život provela tu u planinama,” priča Gonzaga, objašnjavajući kako joj je pandemija poremetila planove o samostalnom životu u gradu.

Kao mnogi studenti u njezinom kraju, i Rosemine se oslanja na stipendiju a sad je u strahu da će je izgubiti ako ne uspije da održi korak s nastavom, prenosi N1. Ipak, odlučna je u namjeri da nastavi pohađati online nastavu kako bi izbjegla zarazu virusom na univerzitetu.

“Pandemija nije razlog da prestanem učiti,” zaključuje.

Mark Joseph Andal, osamnaestogodišnjak koji živi u San Juanu, provincija Batangas, zaposlio se honorarno u građevini kako bi kupio telefon za virtualnu nastavu, a također je izgradio šumsko sklonište za hvatanje internetskog signala.

Kada signal nestane, Andal uzima svoju plastičnu stolicu i premješta se na drugo mjesto, a ako padne kiša, u jednoj ruci drži telefon, a u drugoj kišobran.

Ističe kako nema izbora.

“Nismo bogati, a završetak škole jedini je način da se odužim roditeljima što su me odgojili.”

Andal priznaje kako ga je uhvatio strah kad je čuo da bi se škole mogle ponovo otvoriti. Teške okolnosti učinile su ga odlučnijim da postigne uspjeh.

“Želim biti aktivniji u nastavi, želim više ustrajati, poboljšati se usprkos situaciji u kojoj se nalazim”, rekao je.

Mnoge filipinske obitelji se bore s istim problemom.

Lovely Joy de Castro, jedanaestogodišnjakinja koji živi u neposrednoj blizini manijskog groblja, ponekad uči na nadgrobnom spomeniku kako ne bi smetao ostalim članovima porodice koji pripremaju piletinu za prodaju, što je njihov jedini izvor prihoda.

“Znam da joj nismo dali dovoljno smjernica za školovanje”, rekla je Castrova baka Angeline Delos Santos, “ali ako se ne brinemo o svom poslu, ne bismo imali čime hraniti djecu.”

“Nadam se samo da će završiti školu, dobiti dobar posao i na kraju pronaći život izvan ovog groblja”, rekla je Santos.