Ministru je lakše odmahnuti rukom

Svi dobro znamo, ali uvijek treba ponoviti - svako dijete ima pravo na kvalitetno obrazovanje koje poštuje i potiče njegovo dostojanstvo i optimalan razvoj. No, za djecu s poteškoćama u razvoju i učenju, uključenu u proces inkluzije u školama Hercegovačko-neretvanske županije, nažalost, ovo ne vrijedi.

Napredak u inkluzivnom obrazovanju HNŽ će i dalje mjeriti samo ''pristupom'' školi, a ne ''sudjelovanjem'' u obrazovanju.

Iako je na početku ove školske godine ministar prosvjete, znanosti kulture i sporta u HNŽ-u Rašid Hadžović najavio uvođenje psihologa u sve škole na području ove županije, to nije učinjeno. Razlog ovakve odluke nismo uspjeli saznati, jer je ministar odbio odgovoriti na naše upite.

Stranački pogodan, nitko sposoban

Inače, inkluzija djece s poteškoćama u razvoju u školama u Hercegovačko neretvanskoj županiji već 16 godina provodi se bez stručnog tima. Takvu inkluziju na velika vrata je u škole uveo tadašnji resorni ministar Jago Musa. Nakon njega, izmjenjivao se jedan za drugim stranački pogodan, ali očito, ni jedan sposoban ministar da inkluziju do kraja implementira na pravilan način.

Tijekom svih ovih godina roditelji čija su djeca uključena u proces inkluzije u školama upozoravala su na problem s kojima se susreću zbog nedostatka stručnog kadra. Za Bljesak.info govorili su i ravnatelji mostarskih škola navodeći da su više puta pomoć tražili od resornog ministarstva, ali bez uspjeha. Bez stručnog tima u svakoj školi, ili barem stručnog tima koji bi pokrivao dvije do tri škole, istaknuli su, nema ispravne inkluzije djece s poteškoćama u redovnoj nastavi.

Važno je sudjelovati u obrazovanju

Iz UNICEF-a BiH za Bljesak.info kazali su da je, za razliku ranijih godina, puno veći broj djece s poteškoćama u razvoju u redovnim školama, nego u specijalnim. No to nije dovoljno. Problem je, ističu, u nekvalitetnom sudjelovanju te djece u redovnom obrazovanju.

Kažu kako se poteškoće u razvoju kod djece često prepoznaju suviše kasno da bi se mogla pružiti najbolja njega, a podaci o djeci s poteškoćama u razvoju ne prikupljaju se sistematski te ne postoji jedinstvena metodologija koja se primjenjuje u cijeloj zemlji. Također, problem je i u tome što su slabe vertikalne i horizontalne veze između visokoškolskih ustanova koje obrazuju redovno i specijalizirano nastavno osoblje, tijela koja služe za podršku nastavnicima na terenu (tj. pedagoški zavodi), direktora škola i nastavnika.

''Da bismo počeli rješavati neka od ovih pitanja, pod vodstvom nadležnih obrazovnih vlasti na različitim razinama, moramo jasno definirati ciljeve inkluzivnog obrazovanja za sve razine i vrste obrazovanja. Inkluzivno obrazovanje dio je obrazovnog sustava i nije zasebni program/politika ili strategija'', poručili su iz UNICEF-a BiH.

Ističu kako je od ključne je važnosti ulagati u obuku nastavnika. Obuka prije početka i tijekom radnog vijeka, na svim razinama – od predškolskog, osnovnog, srednjeg, visokog obrazovanja i stručnog osposobljavanja za sve nastavnike – mora se usredotočiti na jačanje ključnih kompetencija i vrijednosti nastavnika za rad u inkluzivnim okruženjima.

Napominju da to zahtijeva promjenu kulture i fundamentalno drugačiji pedagoški pristup, a nastavnicima su potrebna sredstva i sustav podrške kako bi mogli raditi sa svim učenicima.

''Moramo dodatno ojačati međusektorsku suradnju uspostavljanjem sustava za rano prepoznavanje kašnjenja i poteškoća u razvoju, intervencije koje uključuju sudjelovanje u predškolskim programima za svu djecu, i podršku tijekom prelaska u osnovnu školu, uključujući podršku i obuku za roditelje i staratelje'', kazali su ističući važnost suradnje s cjelokupnom školskom zajednicom kao i širim krugom aktera iz zajednice na rješavanju pitanja o kojima škole nemaju i ne mogu posjedovati relevantnu stručnost.

U HNŽ-u apsolutno ništa nije riješen

Treba napomenuti kako je Ministarstvo prosvjete HNŽ prilikom realizacije inkluzije donijelo i Pravilnik o odgoju i obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama u osnovnim i srednjim školama. Prema njemu, određuju se kriteriji prema kojima nadležno ministarstvo utvrđuje uvjete i način formiranja odgojno-obrazovnih grupa i razrednih odjeljenja u koja su uključeni učenici s posebnim obrazovnim potrebama u redovnim školama.

Članom 4. ovog Pravilnika definirano je da stručni tim u redovnoj osnovnoj školi čine pedagog/psiholog ili pedagog, psiholog, defektolog, logoped i nastavnik koji bi radili analizu dokumentacije učenika upisanog u prvi razred, određivanje defektološkog, logopedskog, pedagoškog i edukativnog statusa nakon izvršene opservacije, izrada individualnog prilagođenog plana i programa u saradnji s nastavnikom, praćenje metodičko-didaktičke realizacije, provedba logopedskoga i defektološkog tretmana, saradnja s nastavnicima i roditeljima i obavljanje evaluacije individualnog prilagođenog plana i programa.

Sukladno Članu 5. Pravilnika, nadležno ministarstvo za obrazovanje imenuje i određuje broj mobilnih stručnih timova koji će pružati stručnu pomoć školama, ukoliko u školama ne postoje adekvatni stručni timovi.

No, unatoč već ranije iskazanim potrebama ni u jednoj školi na području HNŽ-a u redovan nastavni proces nije uključena stručni tim koji se spominje u Pravilniku. Ne postoji čak niti mobilni stručni tim. Oni u praksi, nažalost, nikad nisu zaživjeli.

U HNŽ-u sustavno apsolutno ništa nije riješeno. Asistenti u nastavi nisu trajno riješeni, roditelji ovise o odluci ministarstva svake godine. U HNŽ ne postoji riješen program u školama za djecu s poteškoćama, ni stručni tim – defektologa, logopeda i psihologa. Postoji pedagog koji u praksi ne radi s djecom ništa, a inkluzija i djeca uključena u nju ovise isključivo o volji i mogućnostima učitelja, odnosno nastavnika koji su nedovoljno ili gotovo nikako obučeni za rad s ovom djecom.

8,3 posto ukupnog stanovništva u BiH ima neku poteškoć

Inače, prema podacima Istraživanja UNICEF-a BiH, 8,3 posto ukupnog stanovništva u Bosni i Hercegovini „ima poteškoća u obavljanju osnovnih aktivnosti kod kuće, na poslu ili u školi.“ Djeca mlađa od 18 godina koja imaju bilo kakve poteškoće čine 0,9 posto ukupnog stanovništva BiH, što je oko 6.329 djece.

Stanje u obrazovnim institucijama u ovoj županiji po pitanju inkluzije djece s poteškoćama u školama uvelike zaostaje za suvremenim praksama rada u svijetu što je uvjetovano nedovoljnim stručnim i materijalnim zalaganjem. O tome koliko je Hercegovačko neretvanska županija zapravo daleko od inkluzije pokazuje postojanje jaza između zakonske regulative i stvarne prakse u školama.

Važno je istaknuti kako se obrazovanje mora osloboditi bilo kakvih prepreka. Važeći sustav obrazovanja u HNŽ-u očito nije adaptiran da prihvati dijete s bilo kakvom vrstom invaliditeta ili potrebe, te je stoga teško tvrditi da je to sustav otvoren za inkluziju.

Kvalitetno obrazovanje pravo je svakog djeteta, pa tako i djeteta s poteškoćama u razvoju i učenju. No, čini se kako je ministru lakše odmahnuti rukom nego omogućiti sustav koji bi svakom djetetu u ovoj županiji pružio neophodnu podršku da razvije svoj puni potencijal.

Napredak u inkluzivnom obrazovanju HNŽ očito će i dalje mjeriti samo ''pristupom'' školi, a ne ''sudjelovanjem'' u obrazovanju.