Udaljeno 20-ak kilometara od Olova, selo Petrovići, ušuškano u prirodi i okruženo šumom, dom je gostoljubivih ljudi. Donedavno je bilo samo još jedno selo u Bosni i Hercegovini za koje su znali samo mještani i građani Olova. Međutim, o njemu se sada mnogo priča zahvaljujući sedmogodišnjem dječaku Mahiru Behluloviću.

Ovaj nasmijani, raspoloženi i jako komunikativni dječak jedini je učenik područne škole u tom selu. Kako kaže kroz osmijeh, to je njegova škola.

Njegova škola

Do sela i škole se dolazi putem koji vodi prema Han Pijesku. Uska ali ne tako loša cesta proteže se kroz prelijepe krajolike, kroz šumu i kanjone. Na putu do sela ekipa agencije Anadolu nije srela nijedno auto, a možda je i dobro jer ne znamo kako bismo se mimoišli na većem dijelu puta.

Mirno je i bez buke. Pri ulasku u selo nikoga nismo sreli.

Iznad sela se uzdiže lokalna džamija. Nakon nekog vremena došli smo i do škole. Mala, ali lijepo uređena zgrada, a na vratima nasmijani i veseli dječak koji trči oko majke Azeme, učitelja Samira Kopića i njegove supruge Amire, koja također radi u školi.

To su njegovi najbolji prijatelji. S njima, ali i vjeroučiteljem Eldinom, provodi najljepše vrijeme. Mahir nas provodi kroz svoju školu, pokazuje gdje ima fizičko, gdje uči pisanje, čitanje i brojeve sa svojim Samirom. Na fotografijama u hodniku škole uglavnom je Mahir. Tu su izloženi samo njegovi radovi.

Ovaj pametni, mali dječak, pokazuje nam i svoju učionicu. Tu je napravio i ježeve, improvizirane od krompira. Sretno nam pokazuje i dvije igračke koje je dobio do rodbine iz inostranstva. Priča o jelci i ukrasima koje je sam napravio. Kaže da prave nema jer su skupi. Sve to priča ovaj skromni dječak sa velikim ponosom, jer sve je sam napravio sa svojim prijateljima u školi.

Priča o učitelju Samiru i učeniku Mahiru nije samo priča o školi, to je priča o ljubavi, podršci i životnim izazovima koje zajedno savladavaju.

"Kao učitelj radim 30 godina. Sada je situacija da nakon što sam predavao u razredima sa puno djece, imam samo jednog učenika. U ovu područnu školu sam došao prošle godine. Mahir je bio prvi razred. Škola je godinu dana bila zatvorena. Mahir je otvorio školu i nažalost, on će je i zatvoriti jer nema učenika koji bi upisali ovu školu. Šteta jer škola je u dobrom stanju", pojasnio je Kopić.

Područna škola u Petrovićima

Područna škola u Petrovićima je obnovljena 2009. godine, a nastavu je pohađalo najviše 12 učenika.

"Prve godine je bilo 12 učenika, druge desetak. Tako se broj smanjivao kako su ljudi napuštali selo. Zbog toga je škola bila zatvorena godinu dana", priča Kopić.

Mahir će nastavu u ovoj školi pohađati do petog razreda, a nakon toga ide u školu u Olovo.

"Ne brinem za njega. Mnogi preko društvenih mreža govore da Mahir nije socijaliziran, da će mu biti teško da bude prihvaćen od ostale djece. Međutim, ja kao njegov učitelj tvrdim da je sada spreman ići u Olovo. On se ne boji nikoga, nema treme", ističe Kopić.

Učitelj priznaje da je imao malu tremu kada je odlučio da će raditi samo s Mahirom.

"Mahir me iznenadio. On je veoma komunikativno dijete. Izvršavamo nastavne planove i programe koji su postavljeni pred nas, možda i u većem obimu jer je sam. Mahir nikada ne bi rekao da ide kući iz škole. Nikada mu nije dosadno, ovdje možemo ostati i cijeli dan. To je jedno zlatno dijete koje upija kao spužva. Ovo je dječak kojeg svi vole", kazao je Kopić.

Pročitajte još

Nasilje u mostarskim školama: To nije samo problem jednog djeteta i jedne obitelji

Mahiru je sve interesantno, voli mnogo različitih stvari.

"Kada je došao u školu, pokazivao je veliko interesiranje prema tjelesnom odgoju. Međutim, vremenom je tjelesni zamijenio za matematiku, ali i sve druge predmete. Veoma je znatiželjan. Često me pita o nekim stranim državama, zmijama, leptirima...", rekao je Kopić.

Nakon potresa koji je pogodio Tursku u veljači prošle godine, Mahir je došao u školu sa željom da nešto uradi za ljude koji su doživjeli tragediju.

"Ujutro je došao u školu i sa suzama u očima rekao mi je da je u nekoj dalekoj zemlji bio potres. Rekao sam da je to Turska. Nakon toga me je upitao da li možemo nešto učiniti za djecu i ljude u Turskoj. Odlučili smo da napravimo crtež podrške", prisjeća se Kopić.

To su i uradili, nacrtao je crtež koji su poslali na nekoliko adresa, a originalni primjerak je u hodniku škole. Na njemu su nacrtane zastave Turske, Bosne i Hercegovine i Sirije. Nacrtao je srce i u njemu napisao: "Moje malo srce je uz vas. Voli vas prvačić Mahir iz škole Petrovići".

Ovaj dječak sjedi u klupi i recitirae svoju priču. Na jedan komičan i zanimljiv način sudjelovao je u priredbi u Olovu gdje je oduševio sve prisutne načinom na koji je ispričao svoju priču.

Najbolji prijatelj u ovoj školi mi je moj učitelj Samir

"Ja sam Mahir iz Petrovića sela, škola u koju idem, moja je cijela. U toj školi jedini sam đak i u svemu što učim ja sam prvak. Ako mislite da drugova nemam, onda vam objasniti neke stvari trebam. Sa mnom vrijeme provodi Samir učitelj, ujedno i moj najbolji prijatelj. Da u školi ima toplote i mira, pobrine se moja drugarica Amira. Dan počinjemo uz čaj i priču, otvaramo teme koje nas se tiču", jedan je dio onoga čime je oduševio prisutne na priredbi.

Sa osmijehom na licu Mahir kaže da mu je lijepo u školi.

"Sa svojim učiteljem učim mnogo toga - matematiku i bosanski. Iz moje okoline nekada učimo gdje možemo živjeti. Nije mi dosadno što sam sam, volim da idem u školu. Najbolji prijatelj u ovoj školi mi je moj učitelj Samir. Omiljeni predmet mi je matematika jer mogu brojati do sto", ispričao je dječak.

Mahirova majka Azema sa velikom ljubavlju priča o njihovom selu iako je u njemu sve manje mladih ljudi.

"Lijepo je živjeti ovdje. Više je starijih sada u selu, mladi su otišli. Nema ni djece, samo je Mahir ostao u ovoj školi. Ima troje, četvero djece u selu što idu u školu u Olovo i to je to", rekla je Azema.

Zahvalna je svima koji su omogućili da ova škola radi i da je Mahir pohađa.

"Zahvalna sam svima na tome što su omogućili da moje dijete bude uspješno, da je sretan i da voli da dolazi u školu", kazala je Azema.

Ovaj skromni dječak nema mnogo želja, Mahir samo živi pravo djetinjstvo uz svog psa i mačku, koji ga dočekuju u dvorištu kada se vraća iz škole. Nekada za vikend dođe i prijateljica Šejla iz grada sa kojom se igra. Ostalo vrijeme uglavnom gleda da ispuni na svoj način, a da mu ne bude dosadno.