Šejtan u Sarajevu: Gorka, jetka i nemilosrdna istina o nama

(Elis Bektaš: „Došo šejtan u sarajvo“, IK „Šahinpašić“, Sarajevo, 2014.)

O ovoj knjizi hikaja, poučnih a zapravo gorkohumornih, satiričnih pa i travestičnih priča iz naše svakodnevnice, ispisanih što u „regularnom“ slengu, što na dodatno pa i tendenciozno nagrđenom i izokrenutom „jeziku svakodnevnice“, pisalo se već i raspravljalo – i još će se pisati i raspravljati! – na Fejsbuku (gdje su najprije i objavljivane), na web-portalima, pa i u dnevnoj i književnoj štampi... I to je vrijednost koju joj neće moći osporiti ni najljući protivnici ovakve vrste underground proze, ni oni koji su se već izjasnili i su-postavili neprijateljski ad hominem, spram njenog autora lično: ovo jest i ovo će biti, vjerovali mi to ili ne, čitana knjiga! U vremenu kad se jedva još odobriti može upotreba jedne takve sintagme...

Opasna zadaća

Zašto je to tako? Bektaš je ove pričice zamislio i ispisivao u formi kratkih dijaloga, alegorija, dosjetki ili gnomski sabijenih kritičkoironijskih, gorkohumornih i satiričnih pouka – u kojima se kao likovi pojavljuju Šejtan, Zmaj, Gnom, lauferi, evlije, košpe i druge (ponekad čak, i pored podrugljivo nalijepljenih i zakukuljenih imena i karakterizacija, odveć prepoznatljive!) figure i ličnosti iz javnog, kulturnog i političkog života. Svi ti likovi postavljeni su i građeni kao granični – u smislu karikaturalnog ili bajkovito-fantastičkog otklona od prepoznatljive i manje-više bezlične realnosti, ali i u smislu one samo u mašti dostižne gotovo savršene koncentracije i kondenzacije ipak stvarnih iako nipošto tako „lako uhvatljivih“ ambijentalnih, kulturoloških, karakterno-mentalitetskih, socio-psiholoških pa i epohalnih boja, preliva, osobina, obrazaca mišljenja i ponašanja tzv. „običnog svijeta“ (do čije ne-običnosti i više negativne nego pozitivne izvan-rednosti kritičkom duhu, zdravom razumu pa ni nekom uslovno rečeno zdravom moralnom osjećanju, naravno, nije tako jednostavno doprijeti)...

Bektaš preuzima na sebe vrlo nezahvalnu, zahtjevnu pa i opasnu zadaću demistificiranja, difamiranja ili „dekonstrukcije“ onog što je, ne samo u „sarajevskom“ nego i šire u „naškom duhu“ zaostalo, prizemno i problematično, ali još uvijek dobro prikriveno ili zatajeno kao retrogradno, anahrono, kasabalijsko, mahalsko, anticivilizacijsko, ksenofobično, divlje, primitivno, prijetvorno i kukavno na ovaj ili onaj način... On je taj koji razobličava i denuncira, koji potcrtava i ismijava iščašenost i apsurdnost situacija, likova, zbivanja iz naše svakodnevnice, koji se otvoreno ruga i koji se nemilosrdno sprda s tim – ciljajući najčešće u to što se u žargonu naziva „ublehom“: dakle, u lažnost i neautentičnost, u oportunizam i prevrtljivost, u ksenofobičnu nabrijanost prema svemu drugom i drugačijem, u mimikriju i kameleonstvo, u licemjerje i amoralnost, u grabljivost i bezdušnost, u gotovo degenerativnu zatvorenost i nekritičnost, u opsesivnu i opresivnu samodovoljnost... tzv. duha i mentaliteta, u kojima se puka poza, gestualnost ili ideološki projektovana i izlivena maska po svaku cijenu hoće predstaviti, ali i nametnuti maltene kao metafizičko utemeljenje, kao intelektualni stav, kao senzibilitet, mentalitet i duh (sic!) ovog ili onog nivoa okupljanja i postojanja nekakvog kolektiviteta. Riječ je o tome da se upire prstom upravo tamo gdje najviše boli, da se čak rije prstom po ranama na tijelu nesumnjivo oboljele, nesumnjivo dezintegrirane, nesumnjivo disfunkcionalne društvene, nacionalne, državne, konfesionalne, profesionalne i još koje sve ne zajednice, i posebno takozvanog “javnog mnijenja” koje pretenduje na to da predstavlja više ili manje autentičan izraz ili hajmo reći svijest tih problematičnih kolektiviteta.

Slobodan kritički duh

Drastičnost, izazovnost, surova otvorenost s kojima autor često pristupa vrlo osjetljivim pitanjima i problemima znatno povećavaju rizik da će biti pogrešno shvaćen, da će izazvati trenutačnu reakciju odbojnosti pa i mržnju u onima koji se “u nezgodnom kontekstu” budu prepoznali te da će biti razapet i problematiziran uzduž i poprijeko... u onom smislu: ko si ti, čiji si ti, čije interese zastupaš, “da vidimo malo kakva je tvoja biografija i kakav je tvoj CV”, itd. itd. Kako bi što efikasnije preduprijedio i unaprijed otklonio te i takve impulse u recepciji, Bektaš se prije svega potrudio da bude do bola jasan, makar time ponekad i ostavio prostora za kritičke primjedbe o jednostranosti, paušalnosti ili divljačnoj karikaturalnosti svojih pričica.

Prepuštajući fantastičnim likovima (prije svega Šejtanu i Zmaju) da artikulišu i iskazuju eksplozivne poente ovih hikaja, Bektaš se u okvirima “dozvoljene jezičke i stilističke igre” (legitimnim i neizbježnim, kad je riječ o slobodi, sugestivnosti, pa i provokativnosti književnog izraza uopšte) pokušava “ograditi” i zaštititi od zlonamjernih interpretacija i od represivne recepcije faktički istog tog mentalitetskog i duhovnog sklopa s kojim i “zameće kavgu”; zato je za regularan čitalački i interpretatorski pristup ovim tekstovima neophodan preduslov upravo to što je, nažalost, najupitnije i najneizvjesnije: slobodan kritički duh, spremnost i sposobnost da se koliko-toliko odupremo lažima, mimikriji i simulakrumu svakovrsnog ideološkog izokretanja i “retuširanja” svijesti i slike svijeta koja se i kakva se u toj svijesti formira.

Vrlo bitan aspekt je ovdje leksika i sintaksa, to jest “upotreba jezika” u kojoj i s kojom “imamo problem”; Bektaš, naime, svjesno nagrđuje jezik ovih pričica (konstantna upotreba “Dž” i “Č”, i tamo gdje treba “Đ” i “Ć”, izostavljanje velikih slova u imenima i nazivima, arhaizmi “iz podruma”, stilski zahvati u smislu pojednostavljenja pa čak i unifikacije itd.itd.). Time uspostavlja polarizovano energetsko polje - u kom jedno spram drugog stoje jezička izvitoperenost i nakaradnost, kao jedan, i oštroumna, aforistički sažeta i eksplozivna poenta, kao drugi energetski pol u konstelaciji hikaje. Tako dolazi do “varničenja”, do energetskog pražnjenja između ta dva pola, u svjetlu kojeg nam postaje jasnije nekoliko bitnih stvari: prvo, da se i najteže i najdublje istine mogu lakonski formulisati; zatim, da se spoljašnji sjaj i “glanc” u jezičkom iskazu, kao i u ponašanju ili u izgledu ljudi, nipošto ne mora slagati ni poklapati sa onim bitnijim i dragocjenijim unutrašnjim svjetlom moralnosti, čistog osjećanja i poštenog stava; dalje, da ne treba prezati ni od najdrastičnijih i najhrabrijih stilizacija (metafora, usporedbi, alegorija, hiperbola, parabola...), samo ako se time ma i za pedalj možemo primaknuti istini; napokon, energetsko pražnjenje o kom govorimo djeluje blagotvorno na dušu i na duh svakog dobronamjernog čitatelja, jer oslobađa u nama ili još preciznije izbacuje iz nas upravo onaj mrak, tegobnost, neodređenost ili problematičnost što nas čine manje-više zamrlima, potištenima i izolovanima od tokova života.

“došo šejtan u sarajvo pa sreo jednog evliju i otišo s njim kod solde na cijedženu lozu. poslije treče ture kaže njemu evlija

- lahko je vama dole, vi nemate tri konstitutivna naroda

- bezbeli da imamo, odvrati šejtan. jedan su narod oni što su kuršumom streljani, drugi su oni što su preklani, a treči su oni što su gasom potušeni

- a šta je s onima što su prirodnom smrču umrli il u saobračaju stradali? pita evlija

- oni su nam ostali, kaza šejtan i poruči još jednu turu cijedžene loze

pa ti to sad shvati“

Problematično

Nema sumnje da su hikaje ove vrste, poput gore citirane, produkt jednog, mogli bismo tako reći, djetinje nemilosrdnog i surovog sražavanja stvarnosti u ogledalu istine, u kom uvijek već dolazi do pomjeranja, izobličenja, pa bogami i osakaćenja svega onog što smo u “ideološkom drijemežu” (blago rečeno!) navikli gledati i vidjeti u formi ili na način više ili manje anestezirane i koliko-toliko prihvatljive i podnošljive samosvijesti. Međutim, nisu i neće biti problem samo ove i ovakve “do kosti” bolne i provokativne istine u kojima se problematiziraju pa i ismijavaju neke od “temeljnih ubleha” naše društvene stvarnosti i naše svijesti; problem će biti, naravno, i one manjih gabarita “dekonstrukcijske dosjetke”, u kojima se autor ruga brojnim površinskim i svakako ne baš toliko malignim manifestacijama naše (ne)stvarnosti i naše (ne)svijesti:

“došo šejtan u sarajvo pa sreo jednog evliju i otišo s njim u točak na cijedženu pivu. u neka doba kaže evlija

- hajmo pogledat izložbu slika sa esefefa

- neču, odlučno če šejtan

- ja sam mislio da samo meleci ne ulaze tamo dže ima slika, reče evlija

- oni ne ulaze tamo iz teoloških a ja iz estetskih razloga, objasni šejtan i poruči još jednu turu cijedžene pive

pa ti to sad shvati”

I ovakvo nešto bit će problematično, koliko god bilo ipak duhovito i “bez upotrebe sile” sročeno i “zapakovano”, upravo zato što postoje stvari, likovi, manifestacije, očitovanja i “standardizacije” koji se, iz čisto ideoloških razloga, ne smiju barkati ni dovoditi u pitanje - jer da su, navodno, autentičan izraz, potvrda ili dokaz nekakvog “našeg image-a”, nekakvog “našeg uspjeha” ili nekakve “naše konekcije” sa takozvanim civilizovanim svijetom (u šta svakako spada, recimo, i SFF kao najuglednija kulturna manifestacija u nas). To što dobrano pretjerujemo s tim i takvim samoosjećanjem “uspješnosti”, “važnosti” i “konektovanosti” (mi, koji u tranzicijskoj “sapunici” nismo u stanju, recimo, ni krovni državni zakon o šumama donijeti i primjenjivati, a da ne govorimo o 20-godišnjem već neispunjavanju uslova i standarda EU u vezi s veterinarskim i drugim procedurama bez kojih nema izvoza mesa i mlijeka iz BiH!) - to, helem, i nije tako bitno...!

Sloboda mišljenja, sloboda govora i izražavanja uključuju u sebe i mogućnost pretjerivanja, pa čak i pogeške u interpretaciji i u tretmanu ovih ili onih sadržaja stvarnosti: u tom slučaju se kritički ili polemički osvrt, komentar ili odgovor može i treba sročiti i javnosti predočiti - i to na način da se sama stvar o kojoj je riječ sagleda iz drugog ugla, pojasni, privede istini ili objektivizira.... Ali nipošto ne na način da se difamira, kleveće, vrijeđa ili “u blato zavaljuje” sam autor s čijim viđenjem ili stavom se ne možemo složiti. To je abeceda demokratije, koju (i to je eto baš začudo!), nažalost, često najslabije poznaju oni koji su statusno, stručno, ili akademski visokokotirani i etablirani... unutar tog što ovdje i danas nazivamo književnim i kulturnim životom!