Korina Džidić nema granica

Svestrana djevojčica koja nadmašuje i samu sebe, ovoga puta osvojila je još jednu nagradu.

Naime, Korina Džidić, prvakinja je u više oblasti, a to je pokazala i mnogo puta. Ona je maštovita i kreativna, voli glazbu, sport, voli čitati knjige, a sada smo saznali da voli i pisati.

Pored toga što je redovna učenica 7. razreda Osnovne škole Petra Bakule u Mostaru sa prosjekom 5,0, ona pohađa i Glazbenu školu, svira klavir, bavi se recitacijom, bavi se judom i u svemu tome je među najboljima.

Kao što smo već rekli, odlična je sportašica i članica mostarske „Neretve“. Judom se bavi samo 4 godine, a iza sebe već ima dosta zapaženih rezultata.

Pored brojnih državnih i međunarodnih medalja Korina se u  2019. godini okitila i titulom balkanske prvakinje u judu,na Balkanskom judo prvenstvu koje se održalo u Temišvaru.

Korina je vrijedna članica JK „Neretva“ iz Mostara, gdje marljivo trenira i sluša svoje trenere.

Ovoga puta proslavila se kao mlada književnica. Naime, Udruga roditelja Naša djeca 2014. objavila je natječaj za sve učenice i učenike osnovnih škola s područja Hercegovačko-neretvanske županije na temu „Ostani doma!“. Naravno Korina je i tu pokazala da je opet među najboljima i osvojila prvo mjesto.

„Korinin rad se od svih prijavljenih iskristalizirao kao potpuno drugačiji, a mlada književnica koristi pisanje iz dvije perspektive, svoje i svoga ljubimca. Njezin rad je zanimljiv, razvija napetost, u čitatelju budi posebnu emociju i šalje snažnu poruku, a istovremeno pokazuje koliko pisanje može biti osebujno i moćno“.

Iz njenog kluba poručuju:

Kao treneri ove mlade i perspektivne djevojčice veoma smo ponosni na sve što naša članica radi i što želi biti. Zato smo ovoga puta htjeli da baš ispred kluba pohvalimo sve njezine uspjehe i da joj poželimo još mnogo titula.

Inače, svi naši članovi imaju obvezu da budu dobri učenici i da se nauče nositi sa istim, te da svoje vrijeme pravilno rasporede. Slobodno možemo reći kako su naši članovi primjer da se sve može kad se hoće.

 U nastavku možete pročitati Korinin rad!

“Ovih dana je teško. Moramo biti kod kuće. Mi, ljudi se stalno žalimo da nam je dosadno i da vlada loše postupa u ovoj situaciji. Jesmo li se zapitali kako je životinjama? Ovo je priča psa Rikija:

„Budim se kao i inače, oko pet sati ujutro. Nisam više toliko sretan i razigran kao prije, jer znam da me Korina, moja vlasnica neće izvesti u šetnju. Neće se čak ni probuditi na vrijeme, jer joj je kako kaže sve dosadno i bezveze. Ona će samo gledati onu malu, svijetleću napravu koju drži u ruci i pozorno prati.

Čuo sam da se to zove mobitel i kao da me u zadnje vrijeme taj mobitel zamijenio. Korini je samo on važan, a ja sam samo jedan stari, obični bezveznjak koji joj stvara teret. Više me ne želi ni primiti u krilo. Kao da me više ne voli. Stalno sam usamljen, uplašen i nervozan, a ona nije tu da me utješi. Svi pričaju samo o koronavirusu.

Spominju i da se od njega može umrijeti. Šta ako je korona povezano sa Korinom? Pa neće valjda ona umrijeti? Ja ću onda otići u azil i tko zna šta će sa mnom biti. Ali, šta je nju briga za mene? Kao da je ikoga briga za mene. Niti me itko voli, niti se osjećam voljen.

Odlučio sam pobjeći. Skovao sam plan: kada Korinina mama otvori vrata i krene u dućan, istrčat ću iz stana i trčati koliko me noge nose. Tako sam i uradio. Otrčao sam toliko daleko da mi više ni moj njuh nije pomogao da se vratim doma. Mislio sam da sam slobodan, a zapravo sam postao pas lutalica, bez obitelji i prijatelja. Ostao sam bez svega. Nisam znao šta će biti sa mnom.

Shvatio sam kako je težak život vani. Nije bilo hrane, pa čak ni ljudi koji će me nahraniti, valjda zbog koronavirusa. Prošla su tri dana, a ja sam bio još usamljeniji i tužniji nego prije. Nisam više mogao izdržati glad. Tada sam ugledao Korinu.

Trčali smo jedno prema drugome kao nikada u životu. Skočio sam na nju, a ona me zagrlila toliko jako da sam skoro zaplakao od sreće. Osjetio sam da me opet voli. Našoj sreći nije bilo kraja. Nakon toga više nikada nisam pobjegao od kuće, niti to ikada planiram uraditi.

Ne smeta mi što me izvode vani tri puta tjedno, niti mi išta drugo smeta. Sada mislim samo na ono što imam i na čemu sam zahvalan. Korina me voli i igra se sa mnom po cijele dane. Ja sam naučio cijeniti život, a Korina je naučila cijeniti mene. Sada svaki dan proživljavam kao da mi je zadnji i iskorištavam ga na najbolji mogući način.“

Razmislimo, imaju li ovakve priče samo psi? Koliko je nas, ljudi u ovo teško doba shvatilo vrijednost života, doma, zdravlja i obitelji? Ako neki od vas ne razumiju dragocijenost ovih stvari, nadam se da ste nakon ove priča to razumjeli. Nemojmo tugovati da nam je teško, ostanimo doma i budimo sretni što imamo dom.