"Uspavanka za Mladenku" je priča o stradaloj djeci u svim ratovima

Sead Đulić je kazališni redatelj i dramski pedagog, aktivist te umjetnički direktor Mostarskog teatra mladih (MTM) kojeg je pokrenuo 1974. godine s prijateljima. Također, predsjednik je i UABNOR-a Mostar. Iza njega su dvije objavljene knjige i stotine izvedenih predstava kao i veliki broj osvojenih nagrada. Neki ga zovu i neumornim graditeljem kazališnih mostova, a mnogi su nakon njegovih predstava ostali dirnuti i šokirani u toj mjeri da nisu mogli pljeskati. Za Interview.ba između ostalog govorio je o predstavi .

"Uspavanka za Mladenku" Đulkićevo je autorsko djelo koje govori o zločinu u selu Grabovica kraj Mostara. U predstavi igraju mladi ljudi od kojih se većina nije rodila kada je zločin počinjen.

Imao potrebu govoriti kao bivši časnik armije

''Kako se primicala 25. godišnjica zločina, predložio sam članovima teatra, svojim glumcima, da napravimo kazališno djelo koje će podsjetiti na zločin, suočiti nas s onim što se događalo u ratu. Rekao sam da imam želju i potrebu, kao bivši časnik ARBiH koji je u tom periodu bio na visokoj armijskoj funkciji da progovorim o Grabovici, ali i da je odluka na njima. Rekao sam im, “guglajte”, pitajte roditelje, pa ćemo odlučiti. Nakon desetak dana svi su rekli da o ovome moramo govoriti, ali kako? Zanimljivo da s njihove strane, nije bilo straha, valjda to mladost nosi i nedovoljno poznavanje u što se zapravo upuštamo. Polako smo počeli istraživati, čitali dokumente, izjave, presude, čitali o Grabovici gdje je, što je i tko je tu živio, čitali podatke o stradalim. Što smo više čitali, bilo je više boli, tuge i suza na probama. Onda smo krenuli u proces osvještavanja tog materijala u scenska sredstva. Htjeli smo napraviti predstavu koja će na kraju imati poruku, naš stav, i moj kao autora, ali i njihov generacijski stav o tom zločinu, i o svim sličnim zločinima i posljedicama zločina na njihovo odrastanje i na njihov život. Kad je došlo do toga što će nam biti lajtmotiv predstave, što će povezati mnoštvo dokumentarne građe, jer ako nema emocije između gledališta i njih na sceni, onda je to kao da ljudi otvore dokumente i čitaju'', kaže Đulić.

Dijete je čista tabla, čista bijela hartija, čista nevinost. Tada smo se dogovorili da pričamo priču o Mladenki, priču o svoj stradaloj djeci kroz Mladenku u svim ratovima.

Rekli smo, dodaje, 33 civila su stradala u dubini teritorije koju kontrolira vojska od koje su stradali. Najstarija osoba je imala 87 godina, većinom su stradale žene, a najmlađe dijete imalo je svega četiri godine. U jednom danu ubijeni su djed i baka, njihov sin, žena i unuka Mladenka.

Dva unuka, dječaci od 10 i 12 godina slučajno su se sklonili, vidjeli što se događa i pobjegli u šumu. U konačnici, dijete je postalo poveznica, jer ono ne može nikome biti krivo.

Djeca nisu ništa kriva

''Dijete je čista tabla, čista bijela hartija, čista nevinost. Tada smo se dogovorili da pričamo priču o Mladenki, priču o svoj stradaloj djeci kroz Mladenku u svim ratovima. Ta odluka i pjevanje uspavanke na samom početku predstave praznoj kolijevci je ono što zapravo zgrabi publiku, što je veže da izdrži do kraja, da čuje priču'', rekao je Đulić.

Đulić kaže da je predstava odigrana deset puta do sad, pred različitom publikom.

''Nije još gotova, i dalje skupljamo građu. Uskoro ćemo od obitelji žrtava dobiti jedan važan dokument koji mnoge stvari oko zločina u Grabovici rasvjetljava. Ono što je bitno, nismo se stavili ni na jednu stranu. Kazali smo, samo ono što su sudovi rekli, stvari koje su van razumne sumnje dokazane. Svidjelo se nekome ili ne. U tom procesu, kad se saznalo, imali smo puno pitanja i komentara zašto ne radimo predstavu i o Vranici gdje su stradali vojnici Armije BiH. To treba raditi, ali mislim da za budućnost ove zemlje za pomirenje i sučeljavanje s prošlošću, to treba da uradi neki hrvatski autor kad se steknu uvjeti i okolnosti. Mi treba da govorimo o onom što su uradili vojnici vojske kojoj sam ja konkretno pripadao, odnosno vojnici koji su to uradili, kako kažu, i u moje ime. Mislim da je ovo predstava koja na najčasniji način „pere“ A RBiH, jer kad se svi tako očistimo, kad svi pometemo svako ispred svojih vrata, onda će zajedničko dvorište biti čisto i to je suština. I da, ovo nije čin hrabrosti, hrabrost je šutjeti o svemu. Mi smo uradili jednu normalnu ljudsku gestu, a biti čovjek nije hrabrost'', kaže Đulić.

Gledale i obitelji

Nedavno su, dodao je, predstavu gledali i članovi ubijenih obitelji u selu Grabovica, a bilo je bolno.

''Jako teško, mnogo je to bolno, jer nije lako gledati predstavu i imati ubijenog oca i majku koje još nisi sahranio, 25 godina nakon zločina, i ne znaš hoćeš li. I sad to doživljavaš ponovno. Tako da je taj susret bio vrlo emotivan, ali s druge strane vrlo prijateljski, s puno zahvale i razumijevanja i želje da zajedno predstavu obogatimo, da jedni drugima pomognemo da se priča o Grabovici vrati u žižu i onih koji po službenoj dužnosti moraju zločin istražiti. Mnogo ozbiljnih ljudi nam je čestitalo, zvalo, uputilo poruke, na ulici prišlo, čak ljudi od kojih po političkom uvjerenju i stavovima koje javno iznose, ja konkretno nisam očekivao. Zvali su me i neki oficiri ARBIH koji su po komandnoj dužnosti bili uključeni u tu operaciju u okviru koje se desila Grabovica i pominjemo ih u predstavi. Zvali su me da čestitaju, da ponude pomoć. Neki su slali materijale i čovjeka obraduje da se to događa'', poručio je Đulić.