Okac, čovjek koji je znao uveseljavati ljude

U Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru prvi ću put ući u studenom 2013. godine, kao studentica, i to na predstavu „Nigdje nikog nemam“ britanskog dramskog pisca Edwarda Bonda u režiji Dragana Komadine, a u kojoj su igrali Snježana Martinović, Jelena Kordić Kuret i Robert Pehar.

Središnju temu predstave više ne pamtim, ali pamtim osjećaj koji je u meni izazvala – tjeskobu i strah. Te ću se novembarske večeri vraćati iz kazališta, u velikom strahu zbog onog što sam upravo gledala, neprestano se osvrćući iza sebe misleći da netko ide za mnom, da me prati, da bi mi mogao nanijeti nekakvo zlo. Ništa se od toga nije dogodilo, osim da sam uskoro i sama postala dio Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, a što sam i danas.

Okac je osvajao ljude prirodno i spontano

Radeći u HNK Mostar različite studentske poslove, upoznala sam Davorina Briševca – Okca. Tek sam jutros prvi puta izgovorila to ime i prezime. Nikoga nije u kazalištu tako oslovljavao, za sve nas bio je Okac, kao što je to bio i za svoje kolege iz likovnog svijeta, kao i za tolike ljude po BiH.

Jednostavno, Okac, vjerojatno zbog onih velikih i dubokih plavih očiju kakve je imao. Tim je očima, zapravo, osvajao i ljude i prostor u kojem bi došao. Bio je jedan od onih ljudi koji plijene pažnju i pažnjom, ali ne po nekakvoj želji da dominiraju u društvu, nego tako, prirodno, nenametljivo.

Davorin Briševac, rođen je u Varešu 1957. godine odakle se s obitelji preselio u Bugojno gdje je završio srednju školu.  Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Sarajevu i postao akademski slikar. U Bugojnu je radio kao dizajner, pedagog i scenograf velikog broja predstava tamošnjeg teatra FEDRA. Kada je i kako Okac došao u Mostar, sigurno znaju naši glumci koji su dijelom HNK Mostar još otkako je ono bilo Ratno kazalište HVO-a.

Zanesen, duhovit, uvijek svoj

Okac je bio naš, kućni scenograf, onaj koji sudjeluje u stvaranju predstave, ali nikad nije javnosti ni medijima zanimljiv u onoj mjeri u kojoj su to glumci i redatelji. Scenografijom se bavio i na filmu, autor je niza nekoliko poštanskih marki i ilustracija za udžbenik, a izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi.

Bilo bi uputno napisati na kojim je sve predstavama Okac radio kao scenograf, potom kojim filmovima, pa navesti koje su to poštanske marke i udžbenici, ali to nitko više i ne zna, sigurna sam da nije znao ni sam Okac. On je samo stvarao, i takav, zanesen, duhovit, uvijek u nekom 'svom svijetu', sigurno nije imao nikakav osobni umjetnički arhiv ni portfelj.

Okca sam po dolasku u HNK Mostar odmah zavoljela; takvog čovjeka ne možeš ne voljeti. Redovito me zafrkao i pitao „koliko si večeras studenata navukla“ na predstavu, potom „jesu li ovo oni natjerani ili što samovoljno uz sav rizik dolaze“, ili „kako ste opet zaboravili napisati da je predstava dosadna“.

Dar uveseljavanja drugih

Okac je bio iznimno duhovit i šarmantan čovjek, jedan od onih ljudi kojima je Bog podario jedan od najvećih darova, a taj je da druge ljude nasmiju i uveseljavaju. Okac je mogao i znao nasmijati bilo koga, od našeg direktora Ivana Vukoje, publike, silnih delegacija koje su nas u crnim odijelima posjećivale, pa do nekih ljudi teških i mrkih lica. Okac, zapravo, i nije bio s našeg svijeta. Nije bilo teme ili događaja u kojem on nije pronašao nekakvu humorističnu notu, nekakvu šalu. Nisu to bile jeftine šale, nego ozbiljne i intelektualne šale za koje si, ipak, morao imati malo soli u glavu.

U kazalištu smo ga, odgovorno tvrdim, svi jako voljeli, možda i više nego što je on volio sam sebe. Svemu što smo radili, bilo mi u administraciji ili tehnika i produkcija, Okac je davao jedan prepoznatljiv i autentičan obol, davao  je energiju, volju, motivaciju jer bi nas uspio nasmijati.

Slikar, scenograf, likovni pedagog, Tonkin najbolji prijatelj

Nesumnjivo je i veliki slikar, potvrđuju to brojne samostalne i skupne izložbe, nesumnjivo je i veliki pedagog, potvrđuju to i silne generacije mostarskih mladih talenata koji su kod njega pohađali nastavu, nesumnjivo je bio i kvalitetan scenograf, ali najviše od svega – Okac je znao nasmijati ljude, oraspoložiti ih. Bio je ona osoba koju sretnete i popravi vam dan. Šteta što je na svijetu tako malo ljudi s takvim darom. Prerano je otišao s ovog svijeta, ali je otišao u takva doba, pred zoru, da ne možeš biti siguran je li zaista preminuo ili je opet neka njegova luda zafrkancija.

Otišao je sada razveseljavati njih na nebu, a nama ostaje sjećati se svih njegovih antologijskih izjava, anegdota, svih onih priča kojima bi nas do zore razveseljavao u prostoriji zvanoj „tehnika“.U prostoriji čiji je srce, kao i u našem velikom kazalištu, on bio.