Lemo: Nakon iskustva s Krležom čovjekov život više nije isti

Hrvatski redatelj Splićanin Ivan Leo Lemo, jako dobro poznat i mostarskoj publici po svojem angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru (HNK), za početak kazališne sezone priprema izuzetno zahtjevnu dramu Miroslava Krleže “Kraljevo”, kojoj će dati novi koncept i autorski je postaviti. U svom intervjuu za Većernji list Lemo kaže kako već godinama “oblijeće” oko “Kraljeva”, ali koncept uprizorenja do sada nije bio sasvim sazreo.

Dramu “Kraljevo” Krleža piše 1915., a tiskana je u knjizi “Hrvatska rapsodija” 1918., a zatim i u knjizi “Legende” 1933. godine. U drami je prikazan svijet predratnoga zagrebačkog Kraljevskog sajma. Činjenica da je drama nastala 1915. u mnogome utječe na povijest ekspresionističke drame, i to ne samo hrvatske nego i one europske. No, na daske je postavljena tek 40 godina nakon njezine objave. Praizvedba drame bila je 1956. godine u Studentskom eksperimentalnom kazalištu, a premijerna izvedba u Mostaru bit će odigrana na sam dan 25. obljetnice HNK-a Mostar, 22. rujna s početkom u 20 sati.

Postoji li strah od uprizorenja drame koju je napisao bard hrvatske književnosti?

Da. Osjećam pravi, ljudski, zdravi strah od uprizorenja Krleže. Kada se on radi, uvijek je početno pitanje “razumijem li ja to zapravo”, ali postoji posebna odgovornost i poniznost pristupanju njegovu djelu. S vremenom je strah sve manji jer sam neke njegove obrasce svladao i našao svoju vezu s tim. Pogotovo je to slučaj s “Kraljevom” oko kojega do sada nije bio sazrio koncept s obzirom na to da se njegovim legendama mora dati koncept.

Drame iz ciklusa “Legendi” moraju biti transponirane u neki drugi sustav. One moraju biti autorski postavljene.

Kako ste vi autorski riješili kraljevsko sajmište na završetku Prvoga svjetskog rata puno kakofonije i sveopćeg meteža?

“Kraljevo” je ekspresionistička drama, što znači da se vraćaju pojedini simptomi čovječnosti i čovječanstva oko Prvoga svjetskog rata kada ju je pisao Miroslav Krleža. Ta dehumanizacija, depersonalizacija i općenito devolucija s početka 20. stojeća danas je uznapredovala. Sve smo otuđeniji i mrtviji. Ovo je drama u kojoj se susreće svijet mrtvih i svijet ustalasalog vašara i kako priča napreduje tako se ta dva svijeta izjednačuju i razlika se više ne vidi. Prva konceptualna stvar koju smo uradili je ta da smo izmakli mjesto radnje s kraljevskog sajma u noćni klub “King’s” u kojem vladaju sirove strasti, gdje su ljudi pijani, drogirani i požudni. Mjesto je veoma blisko prvotnom i nije velika intervencija, ali je evidentna i čini stvar drugačije insceniranom nego što je u originalu. Ono što je bilo neuprizorivo u “Kraljevu” su didaskalije koje su sugerirale puno likova i statista. Ni sam Krleža sigurno nije mislio da će netko tako inscenirati već je samo napravio kontekst. Didaskalije su inscenirane u liku nečastivog, tj. Jelene Kordić Kuret koja ih govori te cijelu priču režira i potiče. Davajući takvom entitetu didaskalije koje su vrlo ekspresionističke pokušao sam slijediti njegovu nit koju je razvio u kasnijim dramama u kojima postoji entitet koji je mračna strana nas. Upravo tako nisam imao osjećaj da previše remetim njegovu konstelaciju.

Što nam još možete otkriti o drami?

U plejadi likova koji su oko protagonista, mrtvaca, jedne od žena i njezina suputnika Herkulesa, statisti iz gomile Krležine svjetine su zaista prostitutke te ostalo osoblje kluba, izbacivači i konobari. Priča završava na način koji nećemo otkriti. Glazbena kulisa je hladni berlinski tehno s početka rave pokreta. Elektronička glazba postaje od doslovne do psihološke i prati unutarnju konstelaciju likova. Uključen je ansambl HNK Mostar i polaznici Dramskog studija mladih koji su odlično odradili posao, sve skupa 17 ljudi. Doprinos daje kostimografkinja Mirjana Zagorec i scenografkinja Vesna Režić, kao i nova scena koju otvara HNK Mostar. Iznimno mi je drago da se ona otvara upravo na ovaj način i da se tako pomaljaju nove niše za kulturu te počinje obilježavanje 25 godina HNK-a Mostar.

Jeste li ranije imali koncept ove drame ili je on došao u susretu sa scenom i glumcima?

Imao sam tri moguća koncepta i kada smo pogledali prostor gdje bi se odigrala predstava, odmah sam osjetio da je jedan od triju koncepata stvoren za betonski prostor u  podzemlju. “Kraljevo” zapravo jest pakao nakon Prvoga svjetskog rata, a svakako je noćni klub skriveno i mračno mjesto gdje se događaju skrivene aktivnosti koje se inače u licemjernom građanskom životu skrivaju, tako da mislim da je lokacija mog “Kraljeva” puno bliža publici od svjetova koji se danas više ne žive. Krleža ono što skrivamo brutalno razotkriva. Njegovo “Kraljevo” ovako uprizoreno je speleologija Hada.

Nije tajna da jako volite Mostar i Mostarce. Može li Mostar postati prijestolnica kulture 2024.?

Mostar je idealan za prijestolnicu kulture te bi se tako mladim i kreativnim ljudima, ali i ostalima, dao poticaj da razmašu svoju kulturu na predratnu razinu i puno dalje, i da se upišu na karti kao najkreativniji, najuzbudljiviji i najspecifičniji europski grad. Mostar je najstrože čuvana europska tajna. Opet, ima nešto u Mostaru što mnoge čini pasivnima i ogorčenima u osjećaju da su živi zakopani. Činjenica je da EPK može pomoći da se novim sadržajima, formama i aktivnostima, lokacijama i zgradama ožive ljudi, da se trgnu. U “Kraljevu” sudjeluju polaznici Dramskog studija mladih koji su izrazito obrazovani, pametni i maštoviti ljudi i upravo takvim ljudima treba dati kulturnog sadržaja više nego u drugim gradovima koji imaju već uhodane programe. Mostar je multikulturalan grad i doživljavam ga kao nepodijeljen iako nekima i dalje jest. Tome bi beskrajno pomogla titula EPK-a. Možda bi to i bio rijedak primjer gdje je ova titula zaista korisna. Ovdje bi to bilo “life saving”.

Pozovimo publiku na Krležino i vaše “Kraljevo”.

Pozivam publiku na jako uzbudljivu predstavu, a o tome govori i činjenica da nije za mlađe od 16 godina. Nakon iskustva s Krležom, bilo kao autor ili gledatelj, čovjekov život više nije isti. Krležin jezik je podjednako uzbudljiv i zanimljiv od Hrvatske do juga Srbije. On svojim jezikom protegne naše misli u bogatstvo  pojmova i to je iznimno vrijedno i korisno u vremenu kad se jezik sveo na emotikone i tako napravio devalvaciju misli i zaključivanja. Zbog lošeg jezika postajemo loši u spoznavanju sebe i podložni manipulacijama. Tako da se nadam da je ovo predstava koja otvara oči.