ICIKUM: Kad publika postane dio 'Galeba'

Nije nam bilo mrsko iz Mostara otići u Sarajevo pogledati Čehovljeva „Galeba“ u režiji Selme Spahić. Naprotiv, bila je to jedna od onih večeri zbog kojih se isplati sjesti u automobil, prijeći tih stotinjak kilometara i prepustiti se teatru.

Tim više što nas je zanimalo kako će izgledati početak rada Novog teatra u okviru ICIKUM-a, Internacionalnog centra igre, kulture, umjetnosti i mladih Novo Sarajevo, koji je svoj rad otvorio upravo „Galebom“, 5. rujna.

Izbor Čehovljeva komada za početak nije slučajan. „Galeb“ je drama o teatru, umjetnosti, potrebi za novim izrazom i ljudima koji pokušavaju pronaći vlastiti prostor unutar svijeta koji je svoja pravila već odavno napisao. A Novi teatar najavljuje upravo to: eksperimentiranje s novim formama i propitivanje granica kazališnog izraza.

Bila sam, dakle, spremna gledati pokušaj. Nisam, međutim, bila spremna na to da će taj pokušaj prerasti u nešto mnogo zanimljivije - u svojevrsni savez publike i teatra.

Padom četvrtog zida obje su strane postajale ranjive. Iz te ranjivosti rodio se osjećaj da više nismo jedni nasuprot drugima, nego zajedno u istom prostoru i istom iskustvu. Kao da se između scene i gledališta, barem na trenutak, pomiješala krv.

Kad „Galeb“ izbriše četvrti zid

Jer ono što smo u subotu gledali nije bilo samo novo čitanje Čehovljeva „Galeba“. Bila je to predstava koja nas je vodila kroz prostor jednako kao kroz priču: iz dvorišta u unutrašnjost, iz vanjskog svijeta u intimni, iz jednog odnosa u drugi. Prostor više nije bio tek mjesto u kojem se predstava događa. Postao je njezin suigrač.

Upravo tu režija Selme Spahić postaje posebno zanimljiva. Forma ovdje nije ukras, nego nosi značenje predstave. Ona ne postavlja „Galeba“ na jednu pozornicu i ne određuje nam gdje da gledamo. Uvodi nas u svijet njegovih likova i pušta da kroz njega hodamo zajedno s njima, pa više nismo sigurni jesmo li gosti u njihovu svijetu ili su oni gosti u našem.

Paralelni životi likova postaju doslovno paralelni pred našim očima. Dok se jednima događa nešto bolno, drugi nastavljaju svoje male svakodnevice. Dok jedni govore, drugi ostaju iza stakla. Dok jedni pate, drugi tu patnju gotovo i ne primjećuju. Tako „paralelnost njihovih života“, o kojoj Spahić govori u svojoj bilješci, postaje dramaturgija prostora.

Spahić ne pokušava objasniti Čehova. Umjesto toga, daje nam da njegove likove gledamo iz neposredne blizine - kao ljude, proturječne, smiješne, sebične, nježne, okrutne i ranjive. Baš takve kakvi ljudi jesu.

Sve djeluje spontano, gotovo slučajno, a iza te prividne lakoće stoji preciznost bez koje bi se ovakav odnos prostora, glumaca i publike lako mogao pretvoriti u kaos. Upravo je u tome jedna od najvećih vrijednosti ove režije. Njezina konstrukcija se ne nameće, nego funkcionira toliko prirodno da nam dopušta vjerovati kako se predstava događa upravo sada, prvi put, pred nama.

Pa ni spominjanje Temua u trenutku kada Maša pristaje na brak ne djeluje kao banalizacija prizora, nego kao svojevrsni rez kroz njegov romantičarski zanos. Umjesto da sceni dopusti da se razvije u sentimentalnu kulminaciju, predstava je naglo vraća u sadašnjost, u jezik svakodnevice i banalnosti. Taj rez razotkriva koliko su Čehovljeve velike ljubavne čežnje istodobno uzvišene i bolno prizemne.

Kazalište koje nas ponovno uči osjećati

Možda je upravo to ono novo kazalište o kojem govori Trepljev. Ne ono koje nam samo pokazuje novu formu, nego ono koje nas tjera da je doživimo iznutra.

S „Galebom“ kazalište prestaje biti zatvorena kuća u kojoj jedni stvaraju, a drugi gledaju. Ono nastaje između glumaca i publike, u zajedničkom prostoru i iskustvu.

Zato i prizor u kojem pred nama jedan za drugim umiru glumci dobiva novo, intimnije značenje. Smrt je groteskna, gotovo razigrana: trznemo se, nasmijemo, možda sažalimo i čekamo sljedeću. A onda se pitanje više ne odnosi samo na ono što gledamo, nego na ono što se događa s nama dok gledamo.

Jer izvan kazališta svakodnevno svjedočimo stvarnoj patnji i stvarnim smrtima i počinjemo se na njih navikavati.

Zato „Bez pozorišta se ne može!“ nije samo rečenica na staklu ili svjetleća reklama koja nas poziva da zastanemo. Ona je podsjetnik da nam, u vremenu desenzibilizacije, trebaju mjesta na kojima ćemo zastati, pogledati drugoga i ponovno nešto osjetiti. Jer tuđa patnja sve češće postaje tek vijest, prizor ili broj koji pogledamo i potom nastavimo dalje.

U tome je i snaga Čehovljeva „Galeba“. Njegovi likovi tako su nam bliski jer u njihovim ljubavima, frustracijama, promašajima i potrebama prepoznajemo vlastite slabosti. Žele biti viđeni, voljeni i važni, a ostaju zarobljeni u vlastitim čežnjama. Čehov nam dopušta da se njegovim likovima smijemo, ali taj nas smijeh ne oslobađa nelagode: što ih bolje razumijemo, to u njihovim slabostima jasnije prepoznajemo vlastite.

Predstava tu granicu između smijeha i nelagode održava gotovo neprimjetno. I projekcija kojoj svjedočimo postaje dio tog mehanizma, svojevrsni zaštitni zastor između nas i onoga što gledamo. Daje nam mogućnost da bol najprije promatramo s odmakom, kao tuđu sliku, sve dok ne shvatimo da se iza nje polako pomalja nešto naše. Ono što nam je na početku udaljeno tako nam se približava sve dok ne postane neugodno blisko.

Snaga ansambla

Naravno, sve to ne bi funkcioniralo bez iznimno uigranog ansambla. U predstavi koja toliko traži od glumaca, povjerenje među njima bilo je gotovo opipljivo. Igrali su slobodno i spontano, bez osjećaja unaprijed pripremljenih poteza. Mladi glumci donijeli su strast i hrabrost, iskusniji sigurnost i iskustvo, a između njih se dogodilo ono najvažnije - ansambl.

Jedina ozbiljnija zadrška ostala mi je u interpretaciji Konstantina Gavrilovića Trepljeva. Josip Stapić, još uvijek student glume, odigrao ga je vrlo sigurno, gradeći njegovu nervozu, impulsivnost, ranjivost i mladenački bunt. Ipak, u njegovoj interpretaciji kao da je ostao naslućen još dublji prostor - ono krajnje beznađe, rastrojstvo i unezvjerenost čovjeka kojeg vlastite emocije iznutra razaraju. Nedostajala mi je ona jeza trenutka u kojem njegov raspad više ne gledamo izvana, nego ga počinjemo osjećati. U Stapićevoj igri taj potencijal postoji, ali u ovoj izvedbi još nije do kraja izašao na površinu.

Prisutnost Senada Bašića itekako se osjećala na sceni, upravo u sigurnosti čovjeka koji zna kada istupiti, a kada napraviti korak unatrag i pustiti druge da zasjaje. Doajena ne prepoznajete po tome što zauzima prostor, nego po tome što ga zna otvoriti drugima.

Uz Senada Bašića u predstavi igraju Ejla Bavčić-Tarakčija, Josip Stapić, Ermin Bravo, Iva Prgić, Maja Izetbegović, Mehmed Porča, Faruk Hajdarević, Anja Vujković, Senad Bešić i Mladen Maroje Dolić.

Uz glumački ansambl, predstavu potpisuje i autorski tim: dramaturgiju Adna Dautović, scenografiju Adisa Vatreš-Selimović, kostimografiju Emina Hodžić Adilović, scenski pokret Ena Kurtalić, glazbu Mirza Redžepagić, a dizajn svjetla Nedim Pejdah.

Glazba Mirze Redžepagića pritom nije tek pratnja scenskom događaju. Ona preuzima dio onoga što likovi ne izgovaraju, ulazi u njihova psihička stanja i prenosi ono što se riječima teško može uhvatiti - nemir, tjeskobu, rastrojstvo i emocionalni vrtlog. Postaje tako jedan od ključnih emocionalnih slojeva predstave, njezin unutarnji ritam, ono što otkriva što se događa ispod izgovorenog.

Publika je predstavu ispratila dugotrajnim stojećim ovacijama.

I zato, ako se pitate vrijedi li iz Mostara sjesti u auto i otići u Sarajevo zbog ICIKUM-a i „Galeba“ - vrijedi. Novi blok izvedbi planiran je od 21. do 26. rujna, pa ako još ima ulaznica, ne bih puno razmišljala.