Ivica Buljan za Bljesak: Da nije bilo Šantića, teško bi bilo Štulića, Arsena, Balaševića

''Noć s Aleksom'', predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru kojom je otvorena nova kazališna sezona, istinska je teatarska senzacija, i ne samo po temi jer je u pitanju svojevrsna biografska predstava o najvećem pjesniku Mostara i njegovih ljudi – Aleksi Šantića, nego i po kreativno-umjetničkom timu koji ju je producirao, a najviše od svega, po drskim i provokativnim načinima izvedbe, glumačkih replika i gesta. Po sveukupnosti kazališnih interpretacija i doživljaja.

Ugledni redatelj europskog kazališta

Predstavu ''Noć s Aleksom'', nastalu prema drami bh. i mostarskog pjesnika Marka Tomaša, režirao je Ivica Buljan, ugledni redatelj europskog, ali i svjetskog teatra koji je radio u brojnim svjetskim kazalištima i čije su predstave nagrađivane svim relevantnim umjetničkim nagradama.

Pročitajte još

Udarac Šantićem posred čela!

U njegovom umjetničku timu koji je surađivao na predstavi su i poznati Robert Waltl koji potpisuje dramatizaciju Tomaševog teksta, autor glazbe Mitja Vrhovnik Smrekar, kostimograf Nebojša Lipanović, prostor, svjetlo i video potpisuju Toni Soprano Meneglejte i Sonda3, a fotografiju i grafičko oblikovanje Toni Soprano Meneglejte.

U predstavi igraju Mario Knezović, Vladimir Mićković, Ivo Krešić, Jelena Kordić Kuret, Miro Barnjak, Robert Pehar, Filip Lukenda, Ana Franjčević, Damir Čobo, Mirela Mijačank Kordić, Nikolina Marić i Tea Pandža.

''Noć s Aleksom'' velika je i snažna predstava, jedna od onih rijetkih predstava koje već po premijernom igranju postaju kultne, a Ivica Buljan u velikom razgovoru za Bljesak.info progovara o tome kako je nastajala, čime se kao redatelj vodio.

Biografska predstavu po uzoru na Russelove filmove

''Inspiracija mi je, ne samo za Šantića, nego uopće u radu na biografskom kazalištu, britanski redatelj Ken Rusell koji je u sedamdesetim režirao brojne biografske filmove o svjetski poznatim kompozitorima. Od Čajkovskog, Straussa do Mahlera, o onima o čijim se djelima i životima zna jako puno, ali ih je smještao u neke potpuno nove kontekste, konfrontirajući bizarne detalje s pričama koje su na široko poznate svima'', kaže Ivica Buljan za Bljesak.info.

Očekivao je, po dogovoru Tomašem da će drama o Šantiću koju je pisao za njega, biti dekonstruirana biografija, ali se Tomaš odlučio na nešto drugačiji i zanimljiviji postupak.

''Odlučio je za granicu drame uzeti posljednju noć, točnije, posljednje dane Alekse Šantića u kojima u jednom dijelu, u fantazmagoriji susreće osobe iz privatnog života, iz obiteljskog kruga i to mrtve koji mu se pojavljuju u snovima, u morama, dok u drugom dijelu pratimo stvarne susrete s tada živućim osobama koji se događaju u posljednjim danima života'', objašnjava Buljan.

Ovo mu je, dodaje, pružilo priliku da dekonstruira mit o Šantiću, ali svaka je dekonstrukcija, kako tvrdi Slavoj Žižek, nova konstrukcija, pa najveći mostarski pjesnik s ovom predstavom dobiva dodatnu aureolu među mlađim generacijama.

''I ne samo preko predstave, nego preko direktnog susreta s novom generacijom glazbenika, s Mariom Knezovićem i Zosterom, s Vladimirom Mićkovićem i njegovim autorskim načinom izvedbe sevdalinki'', dodaje.

Buljan se u pripremi predstave služio knjigom ''Aleksa Šantić – roman o pjesnikovom životu'' Josipa Lešića objavljenom 1988. u nakladi Veselin Masleša, te TV serijom koja je bila emitirana 1991. godine na sarajevskoj i beogradskoj televiziji.

''Nikad nije prikazana na HRT-u jer je to bila ratna godina. Propuštena je prilika da se publika sa Šantićem susretne na tako izravan način i identificira. Meni je od ranije, kao i većini obrazovanih, Aleksa Šantić bio poznat kroz poeziju koja je bila dio školskog sustava u cijeloj Jugoslaviji. Biografske podatke crpio sam i iz odlične knjige Avde Hume 'Moja generacija' u kojoj je opisan Šantićev pogreb'', govori.

Aleksa Šantić i gradska mitologija

Humo u toj knjizi opisuje pogrebnu povorku i navodi da se cijeli Mostar ujedinio, pa su Šantića ispratila sva kulturno-umjetnička društva – i hrvatska i muslimanska i srpska, te da su ljudi bili ujedinjeni u žalosti, da ga je jako puno ljudi ispratilo na onaj svijet. Nešto poput onodobnog ispraćaja Olivera Dragojevića ili Balaševića.

''Osim te 'gradske' mitologije, u osobnoj je bila priča o odnosu s obitelji. Jedna od najpoznatijih zgoda je ona da je bio ludo zaljubljen u katolkinju Anku s kojom mu je obitelj zabranila ženidbu, ili mit da je umro od sifilisa kojeg je dobio u Trstu'', ističe.

Pred smrt, Šantić je bio nastanjen u kući poznatog pisca Svetozara Ćorovića koji mu je bio zet, oženjen njegovom sestrom Radojkom, koja se brinula o bolesnom bratu, pa Šantić u prvom snu, u toj snomorici u predstavi, susreće zeta Ćorovića, razgovora s njime o idealima u koje su vjerovali.

Izgubljeni ideali

''Šantiću je bilo jasno da ideja u koju su vjerovali – ujedinjenje južnih Slavena – nije ostvarena onako kako je zamišljena, da to nije bilo jedinstvo različitih naroda nego se vrlo brzo izokrenulo u velikosrpsku hegemoniju i kraljevu diktaturu, da nema poštovanja i ujedinjenja u različitosti, nego vladavina samo jednih. Shvaćaju da se Mlada Bosna uludo žrtvovala, da rušenje jedne monarhije, Austro-ugarske nije dovelo do slobode i stvaranja narodne države nego do novog oblika ugnjetavanja. Govore zapravo o izgubljenim idealima'', dodaje.

U drugom snu susreće brata Jakova koji je mlad preminuo i ostavio iza sebe zbirku pjesama, te shvaća da bi Jakov, još za života, bio veći i bolji pjesnik od njega.

''Umirući, stariji brat Aleksa, 56-godišnjak dolazi u snu ususret svom bratu koji je umro u 22.-oj godini života, divi se njegovoj poeziji koja je bila nadahnuta Europom i modernizmom, dok je on, Šantić svjestan da je njegova mostarska, hercegovačka, slavenska. Divi se Jakovu koji je za kratkog života obišao Srbiju, Jadran, Italiju, Švicarsku, Grčku, što je bio putujući glumac, a on, on nije putovao, osim zbog trgovačkog posla. Žao mu je što se nije imao hrabrosti upustiti u svijet, otisnuti se. Žali za propuštenom prilikom u životu'', ističe Buljan.

Potencijal Mostara u njegovoj je ranjivosti

Mostar je turistički grad u koji dolaze posjetitelji iz cijelog svijeta, to mu daje jednu dodatnu vrijednost i perspektivu. Njegova politička, arhitektonska i svaka druga ranjivost šansa je da nastane nešto novo. To dokazuje i HNK Mostar kojeg Ivan Vukoja vodi kao kazalište čija se gradnja iščekuje s velikom ambicijom i stvaraju se bolji produkcijski uvjeti za rad. Njeguje se suradnja s Narodnim Pozorištem, sa sarajevskim kazalištima, rade se koprodukcije. Već sada repertoar izgleda dobro, rade radikalne političke drame poput Anđela uništenja Elfriede Jelinek, Identitluk Amina Maaloufa, pa Tomaševog Šantića čime stvaraju novu gradsku mitologiju. A s novom zgradom, ovaj će ansambl, siguran sam, imati velike perspektive.

Prokockan život

U tom drugom snu, zapravo govori o prokockanom životu, izgubljenoj poetskoj mogućnosti, sumnja u samoga sebe, minorizira vlastito umjetničko stvaralaštvo, tvrdeći da je isključivo pjesnik maloga Mostara.

''U trećem snu susreće Osmana Đikića kojim se divi jer je oženio pravoslavku, jer je uspio ono što on sam nije, oženiti ženu koju voliš bez obzira na to što je druge vjere. Đikić mu govori da su to banalne životne priče, i da se on ne može približiti Šantiću u smislu pjesničke i umjetničke veličine'', dodaje.

U predstavi se, osim u snovima, Šantić u kazališnom stvarnom životu susreće s Jovanom Dučićem što je, kako kaže Buljan, susret visokog intenziteta i rizika.

Faustovske dileme

''Za razliku od Alekse, Dučić je 'naplatio' svoju borbu i postao cijenjeni ambasador, plaćeni državni činovnik s pristupom do kralja. Aleksa živi u oskudici, siromaštvu premda je rođen u pristojnoj trgovačkoj obitelji. Sudaraju se dva koncepta – pjesnički u kojem trebaš biti zastupnik naroda, njegovog duha, prenositi poetsku ljepotu jer si rođen s talentom da je artikuliraš, dok Dučić ne govori više o narodu, nego državi, kraljevini i kralju, govori kao sluga režima'', objašnjava Buljan.

To je, ističe redatelj, faustovska dilema – ostati slobodan i siromašan ili se pokloniti i služiti kralju i režimu te uživati u povlasticama.

Osim s Dučićem, Šantić se susreće s mladim Milošem Crnjanskim koji je razočaran novom državom i njezinom vojskom, a za koje tvrdi da su nedisciplinirani, neorganizirani tvrdeći da su cirkus-četa.

''Dirljiv je to susret, razgovor starog i mladog, pun bezgraničnog poštovanja s obje strane'', govori Buljan.

Dok u susretu s Miroslavom Krležom, u prizoru koji je koncipiran korištenjem Krležinih dnevničkih zapisa u kojem ga opisuje kao provincijalnog pjesnika i zamjera Šantiću što se nije otvorenije suprotstavio teroru Karađorđevića, što se nije jasnije odredio negativno prema novo uspostavljenoj državi vjerujući kako bi svojim autoritetom mogao nanijeti 'veći udarac' Kraljevini.

Žene u snovima

''Krležu tu izgovara čuvenu rečenicu da su svi kraljevi isti jer ugnjetavaju, a novi još i gori, a zamjera mu, točnije, ismijava, tipično krležijanski, spomen sobu Silvija Strahimira Kranjčevića, kažući da svi naši pjesnici imaju siromašne biblioteke'', dodaje.

Budući da su 'kružile' priče da je Šantić umro od posljedica sifilisa, bila im je, otkriva Buljan, zanimljiva paralela s Friedrichom Nietzscheom koji je, također, preminuo u nekoj vrsti ludila i bunila, što je neobično prikazao Bela Tarr.

''U nekakvom snoviđenju se susreće sa ženama, tršćanskom prostitutkom i majkom koja ga istovremeno i napada i žali, a taj je prizor bio povod Robertu Waltlu da pozove Tomaša da dopiše tekst za sestru Radojku koju je sjajno odglumila Jelena Kordić. Taj feministički sestrinski manifest o je izazvao najviše reakcija i komentara jer funkcionira kao nekakav moralni poučak'', dodaje.

Šantićeva se sestra obraća svim hercegovačkim muškarcima i govori o patrijarhatu koji je, u tom vremenu, ustvari otvoreni matrijarhat, jer su muškarci poštovali samo – majke.

''Zato plašeći se svojih majki, agresiju i nemogućnost dijaloga s njima, prenosite na agresivan odnos prema svojim ženama i djevojkama, dio je teksta. Kada to Jelena Kordić Kuret koja igra Radojku govori, nastaje tajac u dvorani'', dodaje Buljan.

Rijetki su pjesnici tako vezani uz svoj grad, rijetki su oni koji su tako fantastično izrazili duh naroda kao što je to slučaj s Aleksom Šantićem.

Narodni trubadur 

"On je simbol Mostara i izrazio je njegov duh, specifičnosti, kao nitko tko do tada. Marko Tomaš je suvremeni pjesnik Mostara i nije to slučajna veza; naprotiv. Ono što je Šantić učinio je emancipatorno za iduće generacije. Bez njegove poezije, bez njega kao narodskog trubadura, teško možemo zamisliti nastavljače kao Arsen Dedić, Johnny Štulić, čak i Đorđe Balašević'', ističe Buljan.

Stvorili smo, kaže na koncu razgovora, jednu živu predstavu u izvedbenom smislu, energetski bogatu i intenzivnu, a ne standardnu biografsku dramu i bilo mi je istinsko zadovoljstvo raditi u HNK Mostar.