Sretni ljudi, lijek za postnovogodišnji blues

Iako će svaki iole ozbiljniji psiholog ili psihoterapeut kazati kako je siječanjski blues mao prenategnuta i komercijalizirana pojava, ima nešto u, potvrdit će to i oni, snazi prevelikih očekivanja. Nova godina obično podigne inače previsoko postavljenu ljestvicu želja i nadanja, tako da se, gotovo po pravilu, uz poslovično jadan pogled na žiro račun u minusu i zakucane kartice, u drugoj polovici prvog mjeseca pojavi onaj stari osjećaj razočaranosti. Kvragu, opet se tikve nisu pretvorile u kočije, a miševi u prekrasne bijele konje!

Onaj osjećaj ispraznog polurazočarenja, jer nije nam prvi put, prati većinu ljudi kao dosadan, a zao duh. Lebdi nad glavom dok hodamo ulicom, dok susrećemo uvijek iste face i gledamo ovaj vazda isti sivi grad, sa uvijek istim problemima, koji se samo ciklično ponavljaju u vremenu i prostoru. No, najgore od svega – čini nam se kako je svakom drugom bolje nego nama osobno.

Svi su sretniji od nas, svi imaju nekoga, svi imaju cilj, svi imaju novac, svi imaju obitelj, svi se nekako smiju, raspoloženiji su od nas, ne brinu brige teške poput mojih.  Svi su se ostvarili, ide im lako, lepršaju kroz život, dok nož u leđima, utezi na nogama, tupa bol u stomaku, zebnja u srcu, knedla u grlu i užarena kruna oko glave, kao nemili podstanari rasturaju nesretnog mene. Svi ljudi su sretni, a ja nisam! Kako, pobogu?

Sraz u ogledalu

Nova predstava Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, ujedno i nova suradnja sa propulzivnim redateljem Ivanom Leom Lemom, a na tekst nagrađivane i već etablirane Nine Mitrović, donosi koncept kazališta okrenut naglavačke – publika gleda samu sebe, jer glumci su u predstavi publika, a prava publika proživljava možebitnu verziju same sebe. Neću vam previše „spojlati“ jer ionako u tome ne bih uspio sve i da hoću, predstava nema lako objašnjivu fabulu, ali zanimljiv koncept „izvrnutih gaća“ daje publici priliku da gleda nesvakidašnju situaciju na sceni. U osnovi, samo jedan glumac (Robert Pehar) tumači ulogu glumca, i to nezadovoljnog, svi drugi na sceni su publika. No, rekoh, neću „spojlati“.

Možda se nećete pronaći niti u jednom liku na sceni, jer svi smo mi nesretni svak' na svoj način, a sretni uvijek na isti način, da se ovom prilikom očešem o Lava Nikolajeviča, no čak i ako se ne pronađete niti u jednom liku, nećete ostati ravnodušni na čitav dijapazon likova koje vjerojatno susrećete tokom dana, na radnom mjestu i obiteljskim ručkovima, na sjedalu pored vas. I koji vam se inače čine kao kompletniji, staloženiji i sretniji od vas.

Ima li tko nesretniji danas od mene?

No, predstava će vam to probati jasno pokazati, možda ste čitavo vrijeme u krivu. Možda su vaši demoni tek maleni domaći koji tu i tamo skaču iz vatre, dok se u naoko boljima i sretnijima od vas razvijaju prave goleme aždaje, koje ih dovode do psihičkih rastrojenosti i problema neobjašnjivih vašim mjernim jedinicama. Ne samo možda, nego vrlo vjerojatno, ljudi oko vas okovani su unutar svoja četiri zida, zarobljeni u apatiji i izbezumljenosti vlastite glave, robovi tuge u vlastitom tijelu.

Kakvi god da dođete na predstavu, ona će vas u skoro dvosatnom trajanju provozati kroz mnoga psihološka stanja – ima tu zebnje, jeze, neugode, ima tu izlijevanja žuči i jasnog bijesa, ima tu tuge, očaja, neizvjesnosti, ima tu one bolne revalorizacije života s klasičnim pitanjima jesam li koliko sam trebala i jesam li koliko sam mogao? Znate već ta pitanja, koja bujaju u nama i hrane demone koji od njih rastu sve veći i veći. Bit će i smijeha, ne bojte se. Ali će se, kao i u realnom životu, izmjenjivati sa drugim stanjima.

Ljubav je tu, na zagrljaj, na rukohvat udaljena.

I da, ta ljubav. Ta ljubavna sreća, koja je tako deficitarna, tako nedostupna mnogima u današnjem vremenu prevelikih očekivanja, ona će vam se ukazati upravo kad treba u predstavi koja propituje sve probleme modernog čovjeka , izgubljenog u zamkama prevelikih očekivanja i naoko prevelike ponude načina za biti uspješan u životu . Ljubav je i dalje recept za sreću i bolje od Svetog Jure ubija svakog zmaja u nama. 

Stoga, predstava Sretni ljudi nije o sretnim ljudima, ali će vas vjerojatno učiniti sretnijim osobama nego što ste bili prije predstave. Možda će na vas, unatoč svemu što unutra vidite, a vidjet ćete mnogo toga, terapeutski djelovati na vas. Odagnati nepotrebne strahove i lažne dojmove o drugima. Pa bi se mogla preporučiti za esencijalnu listu ZZO-a, za rješavanje tjeskobe i borbu protiv nuspojava modernog života.

Pročitajte još

Nina Mitrović za Bljesak.info: Života vrijednog življenja nema bez rizika

Ansambl Hrvatskog narodnog kazališta Mostar i ovog puta imao je težak psiho-fizički zadatak izvesti ovu zahtjevnu predstavu do kraja. Praktično ni za jednog glumca ona nije nudila mjesta za predah, a naizmjenična izmjena fokusa na likove nije ostale lišila potpune uključenosti u predstavu. Stalno rotiranje scene, vrlo zahtjevna izmjena koreografije, izvedeno je sve maksimalno korektno. Napetost i ritam predstave narušeni su tek koji put, što ćemo pripisati premijernoj izvedbi.

Nema nemoguće!

Inače, predstava Sretni ljudi ujedno je i predstava kojom prvakinja mostarskog HNK Sanda Krgo zaokružuje svoj radni vijek na daskama koje život znače. Uz nju su neki novi prvaci ovog kazališta, glumci koji iznose sve veći teret na svojim glumačkim plećima, ali i ekipa koju ne vidite često na spomenutim daskama, ali ih poznajete ako ste ikada bili u kazalištu, što predstavi daje jedan zanimljiv štih. Dramaturgijom predstave pozabavili su se Dragan Komadina i sam redatelj Lemo. Scenografiju je radila Vesna Režić, kostime Mirjana Zagorec, a autor glazbe je Zvonimir Dusper Dus.

Raduje kako se HNK hvata u koštac s predstavama koje bi ranije možda bile odbačene kao teško ostvarive, kao prevelik zalogaj za ansambl ove kuće, raduje vidjeti kako rastu želje i apetiti, ali kako suprotno gore ispričanom, to ne rađa nesreću, anksioznost i tupo nezadovoljstvo. Naprotiv, čini se kako su tamo sretni ljudi, koji zaslužuju da im odete u goste.

Sretni ljudi večeras igraju u reprizi, a onda, ako ne pogledate večeras, hvatajte prvi naredni termin. I ne, ne treba vam uputnica, a niti recept. Samo jedna obična ulaznica. I, ehm, da imate više od osamnaest godina. Rekoh da neću kvariti gledanje, ali ima scena koje su samo za odrasle.