Preskoči na sadržaj
bljesak-logo
search icon
sun icon
open-nav
MOstarsko Pozorište

Hasanaginice, kako ti je ime: Od vlasništva do femicide

“Hasanaginice, kako ti je ime” potresna je predstava prije svega o ženi, njezinu pravu na život, slobodu i vlastiti identitet, a potom i o femicidu kao krajnjem činu oduzimanja tog prava.

Rebro

Nitko joj nije želio pomoći. Baš nitko.

Okrenuli su glavu dok ju je nasred ulice vukao za kosu po prljavom asfaltu. Za njih to nije bila žena koja pokušava ostati na nogama, nego stoka pred klanje - prizor od kojeg će se poslije praviti gozba.

Upravo to su i uradili.

Gostili su se njezinom boli. Prepričavali udarce, prebirali po modricama, dodavali vlastite dojmove.

Tuđa patnja kavu uvijek učini slatkom.

A dok je trajalo, okrenuli su glavu. Nije to bio njihov problem. Sama je birala.

Ona je kriva.

Baš kao i ona djevojčica iz naselja kojoj je pijani, drogirani muškarac prislonio pušku na čelo i povukao okidač. Ih, dala mu je povoda. Da nije bilo nje, ne bi ni on. A to što nije znao za sebe? Nije važno. I za to je ona kriva.

A kada ju je sačekao u haustoru, razbijao o zidove, kundakom joj udarao u potiljak kao čekićem po orasima, pa joj čizmama gazio lice, ni tada nije bilo sumnje tko je kriv.

Ona, naravno.

Da te večeri nije izašla, ništa se ne bi dogodilo.

Susjeda je čula jauke, ali je samo pojačala televizor. Poslije je pričala da je mislila da je momak bije, pa se nije htjela miješati u njihov pos'o.

Ni oni muškarci što su joj te noći provalili u stan, pretukli je, silovali i opljačkali, ne bi to učinili da ona toga ljeta nije hodala u šorcu.

Bože dragi, odakle joj pravo?

Žena bez imena i prava na izbor

Sjedila sam u drugom redu Narodnog pozorišta i slušala Hasiju Borić kako recitira “Hasanaginicu”. Plakala sam, baš kao i gospođa pored mene. Nismo bile jedine. Tuga se sa scene prelila u publiku. Bol žene i majke, stoljećima zarobljena u stihovima, odjednom je prodisala kroz zajednički uzdah.

“Hasanaginice, kako ti je ime” potresna je predstava prije svega o ženi, njezinu pravu na život, slobodu i vlastiti identitet, a potom i o femicidu kao krajnjem činu oduzimanja tog prava.

Otvarajući predstavu videokompilacijom Ane Ninković “Nasilje nad ženama u domaćim pesmama”, Hasija Borić nas je svojom redateljskom domišljatošću uvela u priču koja se događa ovdje i sada. Podsjetila nas je da nasilje nad ženama nije davno iščezla pojava niti nešto što se događa nekim drugim ljudima, u nekim drugim životima, o čemu saznajemo tek iz crnih kronika ili onda kada se pretvori u javnu vijest, medijski događaj i senzaciju. Ono je duboko ukorijenjeno u našoj suvremenoj kulturi, u sadržajima koje svakodnevno konzumiramo i reproduciramo, često ne zastajući kako bismo se zapitali što nam oni zapravo govore.

Montažna sekvenca izdvaja poznate pjesme iz njihova uobičajenog konteksta i smješta ih u drukčiji interpretativni okvir. U tom pomicanju značenja otkriva se kako se psihičko, fizičko i seksualno nasilje nad ženama romantizira, relativizira, pa čak i predstavlja kao dokaz ljubavi. Ono što smo možda godinama slušali kao ljubavnu pjesmu sada pokazuje svoje drugo lice.

Nakon što razotkrije obrasce prisutne u popularnoj kulturi, predstava nas vraća Hasanaginici, književnom liku kroz koji se ogleda duboka ukorijenjenost patrijarhalnih odnosa. “Hasanaginica” je jedna od najpoznatijih balada naše usmene književnosti. Njezina radnja i povijesna jezgra najčešće se povezuju sa sredinom 17. stoljeća, dok je prvi put zapisana i objavljena 1774. godine. Ne možemo je uzeti kao neposredno povijesno svjedočanstvo o životu svih žena toga vremena, ali nam otvara pogled na društvene norme, obiteljske odnose i predodžbe o ženskoj časti, poslušnosti i položaju.

Nije slučajno što je “Hasanaginica” tako brzo privukla pozornost europskih romantičarskih pjesnika. U njezinoj sudbini mogli su prepoznati univerzalni osjećaj svjetske boli, ono što će romantizam izraziti pojmom “Weltschmerz”. Tragična priča o ženi nasilno odvojenoj od djece, lišenoj prava da odlučuje o vlastitom životu i prepuštenoj volji muškaraca nadilazila je granice jezika, običaja i kulture iz kojih je potekla. U njezinoj patnji prepoznat je univerzalni ljudski doživljaj, ali i bolna sudbina pojedinca koji stoji nasuprot pravilima zajednice kojima se ne može oduprijeti.

Čitajući je iz današnje perspektive, teško je ne zapitati se koliko smo se kao društvo zaista udaljili od svijeta koji je u njoj opjevan.

Hasanaginica je žena čije ime ne znamo. Njezino vlastito ime nije sačuvano u najpoznatijoj verziji balade. Poznajemo je kao Hasan-aginu ženu, kao Hasanaginicu. Njezin identitet određen je odnosom prema mužu, dok njezina vlastita želja, osjećaji i pravo na odluku ostaju potisnuti. I danas, stoljećima nakon što je balada prvi put zapisana, pamtimo je po muškarcu s kojim je bila u braku, a ne po njezinu vlastitom imenu.

Upravo oduzimanje prava na izbor čini Hasanaginičinu sudbinu važnom za razumijevanje borbe žena za slobodu i autonomiju. Ono što je u njezinoj sudbini vidljivo kao bolno odsustvo tih prava mnogo kasnije postat će jedan od temeljnih zahtjeva feminističkog pokreta. Ona nije žrtva izravnog femicida, ali jest žrtva poretka u kojem muškarci polažu pravo na odlučivanje o njezinu životu. Hasan-aga je odbacuje i odvaja od djece, a njezin brat odlučuje da je ponovno uda, ne obazirući se na njezinu volju. Kao da je riječ o imovini koja prelazi iz ruku jednog muškarca u ruke drugoga. Ona nema pravo birati, odbiti niti upravljati vlastitom sudbinom. Oduzeto joj je čak i pravo da živi svoje majčinstvo. Ostavljena joj je samo bol zbog odvojenosti od djece.

Tu se otvara put ka razumijevanju feminističke misli i borbe za ravnopravnost. Feminizam nije borba žena protiv muškaraca niti zahtjev da žene zavladaju nad njima. To je borba protiv društvenih odnosa u kojima se muškarcu priznaje pravo da odlučuje, a od žene očekuje da se pokorava. To je borba za pravo žene da bude samostalna osoba, da raspolaže vlastitim tijelom i životom, da bira koga će voljeti, s kim će živjeti, hoće li otići i kako će oblikovati vlastitu budućnost. Da njezino “ne” bude dovoljno. Da njezina sloboda ne ovisi o tuđem dopuštenju.

Hasanaginica na kraju umire od tuge za djecom. Nije joj život oduzeo jedan smrtonosni metak, ali joj je oduzeto pravo da ga oblikuje prema vlastitoj volji. Možda je upravo zato njezina priča, stoljećima nakon što je prvi put zapisana, i dalje tako bolno bliska našem vremenu.

Kontrola pod krinkom ljubavi

Njezina sudbina nije ostala zarobljena u baladi. Patrijarhalni obrasci nastavljaju živjeti u suvremenim odnosima, samo u drukčijim oblicima i pod drukčijim imenima. Mnogi ih ne prepoznaju, a neki ih, ne dovodeći u pitanje, prihvaćaju kao nešto sasvim normalno. Toliko su ukorijenjeni u svakodnevicu da ih više i ne primjećujemo. Ponekad ih čak smatramo poželjnim izrazima ljubavi.

Ljubomoru tako vidimo kao dokaz ljubavi, a ne kao izraz nesigurnosti i potrebe za kontrolom. Rečenice poput “moja si i ničija više”, zabrane izlazaka i druženja predstavljaju se kao zaštitnički stav, umjesto kao pokušaj gušenja slobode i narušavanja osobnih granica. Uvjeravaju nas da ljubav mora boljeti, da je normalno plakati i trpjeti loš tretman jer, navodno, “tko se voli, taj se i svađa”. Lomljenje stvari i zastrašivanje partnerice opravdavaju se afektom, “prevelikom strašću” ili “žutom minutom”.

Uporno proganjanje žene nakon prekida veze, nenajavljeni dolasci pred njezina vrata i odbijanje da se prihvati njezino “ne” često se predstavljaju kao romantična upornost koja će na kraju osvojiti njezino srce. Odricanje od vlastitog identiteta i emocionalna ovisnost poprimaju romantični prizvuk kroz poruke poput “bez tebe ne postojim”, kao da je nestajanje vlastitog ja najveći izraz ljubavi. Prijetnje samoozljeđivanjem ako partnerica ode ili najave osvete poput “ako ne budeš moja, nećeš biti ničija” postaju sadržaj emotivnih balada, umjesto da ih prepoznamo kao oblike emocionalne ucjene, zastrašivanja i prijetnje.

Sve su to različiti izrazi istog obrasca u kojem se ženi osporava pravo na samostalnost, a kontrola nad njezinim životom predstavlja se kao ljubav. Zato je važno prepoznati nasilje i onda kada ne ostavlja modrice, kada ne podiže glas i kada se skriva iza velikih riječi o ljubavi, brizi i zaštiti.

Nasilje od doma do institucija

Predstava, međutim, ne ostaje samo na prikazivanju kulturnih obrazaca i njihovih suvremenih manifestacija. Hasija Borić i Tijana Vignjević, pripovijedajući stvarne događaje zabilježene u sudskim postupcima, otvaraju još jednu, posebno bolnu dimenziju nasilja nad ženama: njegovu društvenu i institucionalnu normalizaciju. Pokazuju nam kako žena koja je preživjela nasilje nerijetko ne nailazi na razumijevanje i zaštitu ni u vlastitoj obitelji ni u institucijama kojima se obraća za pomoć.

Ta priča ponekad počinje već u vlastitom domu, u obitelji kojoj je draže vidjeti kćer u grobu nego s etiketom “raspuštenice”, slomljenu pod teretom tuđe osude i vječnog pitanja: “Što će narod reći?” Nastavlja se kroz iskustva žena koje, nakon prijave nasilja, umjesto pravodobne i djelotvorne zaštite nailaze na nepovjerenje, omalovažavanje, neprimjereno ispitivanje ili postupanje kojim se zanemaruju njihova ranjivost i dostojanstvo. Tako se posljedice prvobitnog nasilja dodatno produbljuju. Žena koja je potražila zaštitu suočava se s novim iskustvom nemoći i nesigurnosti upravo pred onima od kojih očekuje pomoć.

U takvim okolnostima ne gubi samo osjećaj sigurnosti. Gubi povjerenje da ima kome prijaviti nasilje, da će joj netko vjerovati i da će njezina prava zaista biti zaštićena. Postupanje koje bi joj trebalo vratiti osjećaj dostojanstva i sigurnosti može postati novi izvor povrede. Umjesto da nakon nasilja pronađe oslonac, žena se ponovno suočava s iskustvom u kojem njezina riječ, njezina bol i njezino dostojanstvo nisu dovoljno važni.

Prije nego što ime postane statistika

Zato borba protiv nasilja nad ženama ne može počivati samo na represiji i kažnjavanju počinitelja, koliko god djelotvorna kaznena politika bila nužna. Kažnjavanje počinitelja reakcija je pravnog sustava na zločin koji je već počinjen. Prevencija, međutim, mora početi mnogo ranije: u obitelji, obrazovanju, kulturi i svakodnevnim odnosima koje gradimo jedni s drugima.

Ona počinje osvještavanjem da nijedno ljudsko biće nije ničije vlasništvo, da ljubav ne podrazumijeva pravo na kontrolu, da bliskost ne ukida osobne granice i da nitko nema pravo odlučivati umjesto druge osobe o njezinu tijelu, slobodi i životu. Te vrijednosti ne usvajamo samo iz zakona i javnih kampanja. Učimo ih u vlastitim obiteljima, iz odnosa koje gledamo, riječi koje slušamo i ponašanja koja prihvaćamo ili prešutno opravdavamo. Zato ih moramo prenositi djeci, ne čekajući da odrastu i da se nasilje već dogodi.

Dječake moramo učiti da djevojčice nisu njihovo vlasništvo, da ih nemaju pravo ponižavati, zastrašivati, udarati niti prisvajati. Djevojčice moramo učiti da imaju pravo na dostojanstvo, samostalnost, vlastite granice i život u kojem neće morati trpjeti nasilje da bi sačuvale obitelj, vezu ili tuđe poštovanje. I jedne i druge moramo učiti da odbijanje nije uvreda, da ljubav nije posjedovanje, da tuđa sloboda nije prijetnja i da se nasilje nikada ne može opravdati ljubomorom, povrijeđenim ponosom ili navodnom ljubavlju.

Društvo koje želi spriječiti femicid mora prestati opravdavati kontrolu, relativizirati nasilje, prebacivati krivnju na žrtvu i okretati glavu pred tuđom patnjom. Mora reagirati prije nego što prijetnja postane napad, prije nego što napad postane tragedija i prije nego što ime još jedne žene postane dio crne statistike.

Jer žena nije ničija svojina. Njezin život nije predmet tuđeg prava, odluke ili osvete.

Nitko nema pravo na nečiji život.

Predstava “Hasanaginice, kako ti je ime”, u kojoj igraju Hasija Borić i Tijana Vignjević, izvedena je u srijedu, 18. studenoga, na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Mostaru, uz razgovor koji je nakon izvedbe vodio Sandi Dizdarević. Besplatnu izvedbu organizirala je Fondacija Hasije Borić Stojić u suradnji sa zakladom Friedrich Ebert Stiftung i Narodnim pozorištem u Mostaru.

Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.

POVEZANO