'Dječak koji je sanjao more' u Mostaru

Mostarska publika u petak, 12. veljače, imat će priliku pogledati novu premijeru Pozorišta lutaka Mostar, predstavu "Dječak koji je sanjao more" koju je po tekstu Selme Parisi na pozornicu postavio Zijah Sokolović.

''Selma Parisi napisala je ovaj tekst u Austriji i dobila za njega nekoliko nagrada u Hrvatskoj. Ponudila je taj tekst pozorištima, jedno od njih je i Pozorište lutaka u Mostaru, i kada su proguglali Selmu Parizi onda su vidjeli da je ona moja najstarija kćerka, ponudili su mi da dođem režirati, ja sam to prihvatio i tako je došlo do suradnje'', kazao je Zijah Sokolović u razgovoru za Fenu.

"Dječak koji je sanjao more" priča je o dječaku čiji je najveći san vidjeti more no za to u životu nije imao prilike. U trenucima kada spava, dječak sanja kako razgovara s morem koje mu odgovori na neka od njegovih (životnih) pitanja, dok druga ostaju neodgovorena kako bi dječak sam našao odgovore i pravi put.

Redatelj predstave kaže kako je to neobična i poučna priča koja postavlja niz pitanja o snovima.

''Sanjamo li mi danas? Jesmo li svjesni svojih snova? Imamo li uopće snove? Imamo li mi odrasli snove i ako ih imamo kako ih usmjeravamo prema svojoj djeci? Ako ih nemamo, zašto onda naša djeca nemaju te snove? Ako imamo snove pa ih usmjeravamo prema svojoj djeci, kakvi su to snovi? Jesu li to dječji snovi ili su to naši snovi koji su stavljeni do djece, odnosno imamo li mi danas vremena uopće se baviti snovima i djecom?'', istaknuo je.

U današnje vrijeme neizbježna tema je pandemija koronavirusa koju Sokolović, kako je rekao, prihvaća kao dodatak na ljudsku civilizaciju.

''Ni prije pandemija civilizacija nije bila najbolja i vodila je u nekom pogrešnom ili neobičnom smjeru, tako da je ovo samo jedan dodatak na tu jednu vrstu civilizacijske ili ljudske nekulture, površnosti ili vladavine te neke tamne strane ljudske prirode. Epidemiju podrazumijevam kao nekakav dodatak na svoj život i pokušavam da u okviru svega toga nastavim normalan život. Nije me puno epidemija poremetila ili možda jeste, ali ja to ne želim priznati'', rekao je.

U takvim okolnostima Sokolović nastoji živjeti kao i prije epidemije te ne odustaje od svojih planova.

''Čovjek koji nema planove i koji prepusti svoje planove općim stvarima kao što je nacija, vjera, kao što je kapitalizam, kada se prepusti nečemu izvan sebe, onda on više i nije čovjek. On je industrijski proizvod svih tih okolnosti i onda nepostojeći kao takav'', smatra Sokolović.

Na pitanje hoće li umjetnost kao takva preživjeti u današnjim okolnostima Sokolović kaže:

''Što se tiče umjetnosti ona ću uvijek pronaći svoj nivo vrijednosti ili svoje vrijeme trajanja i ona će uvijek opstati kao takva. Ako ona kao umjetnost apsolutno nestane onda smo prepuštane onoj strašnoj nekulturi svega.