Biljana Čakić za Bljesak: U Mostaru se stvara novi val u umjetnosti, grad je to autentičnih ljudi

Novu predstavu Hrvatskog narodnog kazališta Mostar kultne Ženske razgovore Duška Radovića režira Biljana Čakić, hrvatska filmska i kazališna redateljica, scenaristica, autorica i urednica niza dokumentarnih filmova.

Radovićevi Ženski razgovori zbirka su duhovitih priča iz perspektive žena i muškaraca o ljubavi, sreći, zajedničkom življenu, pisani u dramskim crticama u kojima se ogledaju tipični radovićevski humor, dobronamjerna ironija, ali i gorčina svakodnevice. Knjiga je to u kojoj se svatko od nas može pronaći, a nesumnjivo je i da će predstava izazvati širok interes publike u Mostaru.

Autorski je ovo projekt redateljice Čakić, Dragana Komadine, dramaturga HNK i ansambla predstave u kojem igraju Miro Barnjak, Ivan Prskalo, Nikolina Marić, Mirela Mijačank Kordić i Ana Franjčević. U ovoj multimedijalnoj predstavi, uz glumce HNK Mostar, igraju još i Fatima Kazazić Obad, Tea Pandža i Filip Lukenda. Glazbu potpisuje Andrijan Zovko, scenografiju Davorin Briševac i Marko Mrdaković, oblikovatelj videa je Slaven Marinčić, a kostimografkinja Sandra Milanović. Suradnica predstave za pokret je Fatima Kazazić Obad.

Iz HNK Mostar navode kako se Dušan Radović, u vječnom sukobu s malograđanštinom i cenzurom, svojim se pisanjem uspio oduprijeti banalnosti i prostaštvu svake vrste bez uvrede i jala, bez mržnje i osvetoljubivosti. Kako progovoriti o današnjici sa svim njenim dominantnim izazovima, o vremenu postpandemija, neprekinutih ratova, hiperteksta i posredovanih podražaja, a ne upasti u zamku jeftine moralizacije ili agresivne društvene kvaziangažiranosti? Umjesto kvantitativnog podudaranja s predloškom od kojeg se krenulo tragajući za aktualnim društvenim i osobnim korelatima, došlo je do kvalitativnog susreta s autorom i, prije svega, njegovim smislom za ironiju. Izgradila se kazališna kuća čvrsto oslonjena u vremenu i prostoru iz kojeg je potekla i za koji je stvorena.

''Hrvatsko narodno kazalište Mostar htjelo je postaviti poznate Radovićeve priče i logično je bilo da pozovu redateljicu koja se bavi ženskim pitanjima. Filmašica sam koja je završila slikarstvo pa eksperimentiram s videom i konceptima“, izjavila je redateljica Biljana Čakić za Bljesak.info.

A sreću što se našla u Mostaru u ulozi redateljice, kako kaže, prvenstveno, zahvaljujući ravnatelju Kazališta, Ivanu Vukoji koji, prema njenoj ocjeni, uz renomirane redateljice i tekstove želi postavljati i inovativne umjetničke projekte, odnosno koncepte.

''To je svojevrsni rizik, ali donosi originalne predstave. Ključno za suradnju je bilo upoznavanjem s dramaturgom Draganom Komadinom s kojim sam 'kliknula' na prvu. Nevjerojatan je u poslu, a suradnja s njime je motivacija za uhvatiti se u koštac s ovim kazališnim komadom'', ističe Čakić.

Radović im je, dodaje, generacijski poznat, blizak, pa i omiljen pisac koji je, prije svega, duhovit, ali ne sarkastičan.

''Pun je razumijevanja za ljudske mane i slabosti. Tolerancija i prihvaćanje je duh u kojem smo počeli ovu kazališnu priču i to nam je bila nit vodilja u kreativnom procesu. Radović je aktualan danas u onom smislu u kojem su međuljudski odnosi i ljubav aktualni, a oni su vječni'', dodaje.

Međutim, činjenica je i da su Radovićeva djela napisana u jednom posve drugom vremenu – vremenu prosperireta, bratstva, jedinstva i demografskog booma.

''Komadina i ja nismo htjeli izbjeći aktualnu situaciju – pandemiju, ekonomsku krizu, prijetnje novim ratovima, nedavni rat. Naša stvarnost su gubitci, strah i nedostajanje'', izjavila je.

U tom su kontekstu, i postavili predstavu u kojoj su tri generacije žena, u jednoj maloj, jednostavnoj, naizgled, nebitnoj situaciji svakodnevnog nedostajanja njihovih muškaraca i toga kako se nose s time.

''Pojavljuju se i druge vrste ljubavi, a to su prijatelji, u Duškovom duhu. U predstavi postoji društveni angažman, ali je nježan i nematljiv. Više je odavanje počasti našim precima, muškarcima i ženskom priajteljstvu. Htjeli smo da publiku potaknemo na razmišljanje, zato smo izbjegavali prvoloptaški humor, što jest u Radovićevom duhu, ali cilj nam je da ljudi iz kazališta iziđu nadahnuti'', dodaje.

Prihvaćanje i zahvalnost, bez obzira na sve nedaće koje doživljavamo, središnji su motivi, a Čakić ističe, kako ''jako voli likove koje su zajedno stvorili kroz improvizacije s glumcima''.
Mostar je, priznaje, fascinirao kao grad suprotnosti i umjetničke britkosti, a u HNK Mostar zatekla je, kako kaže, nevjerojatnu toleranciju u djelima koje prikazuje.

''Ako se teži umjetnosti, ne može biti ideologije, jer umjetnost i ideologija ne idu zajedno. Fascinira me odnos prema radu, stvaranje, ne samo glumaca, nego cijele ekipe. Od tehnike do administracija. Predanost kakvu, priznajem, nisam našla ni u jednom kazalištu u Hrvatskoj'', ističe.

Zbog toga, dodaje, i nastaju originalni umjetnički projekti od kojih publika može puno dobiti.

''Kazališnu umjetnost osobito doživljam kao mjesto transformacije. Umjetnost liječi duše i liječi zajednice, a ova predstava nastoji ljudima dati priliku da prožive određene emocije kroz prihvaćanje i podršku gdje kao žene izrastamo. Nismo u tome pretenciozni, samo želimo taj divni Radovićev duh i duh sjajne ekipe pretvoriti u kazališni izričaj'', izjavila je.

Emancipacija je ženama donijela puno dobroga, ali i jednu novu realnost – životnu preopterečenost.

''U kazalištu se volim baviti ženskim potencijalima, a manje nedostatcima. Kao žena želim ohrabriti druge žene da slobodno budu predivno nesavršene i slobodne u svojim tijelima'', ističe.

Na koncu razgovora, Biljana Čakić ističe kako joj je ovo prva režija u HNK Mostar i da bi se rado vratila jer je zavoljela grad.

''Ljudi su autentični, umjetnici su autentični i imam osjećaj da se stvara neki Novi val u umjetnosti. Htjela bih biti dio toga, kako u filmu, tako i u kazalištu'', rekla je.