Sretan rođendan, Wolfgang: Dobro ti stoji Mostar, čak i kad se žuga

Nedjelja u Mostaru obično ima taj spori, obiteljski ritam. Većini je to dan za hvatanje zaleta pred novi tjedan. Proljeće se već uvuklo u grad; osjeti se u cvatu i onim varljivim večerima koje, unatoč toplini dana, i dalje znaju uštipnuti hladnoćom.

Pripremam se za izlazak. Oblačim marte i rokericu, preko ramena prebacujem šal, a sve zaokružujem s par kapi parfema. Miris irisa i čaja savršeno pogađa večerašnji ton jer je moderan, a ipak bezvremenski. Mobitel uporno najavljuje kišu, ali ne marim. Kišobran ostavljam kod kuće jer ga ionako uvijek negdje posijem, pa radije biram riskirati s par kapi nego ga opet tražiti. Wolfgang Amadeus Mozart ove godine slavi svojih 270 godina širom svijeta, a večeras mu je i Simfonijski orkestar Mostar priredio rođendansku večer u Kosači na koju smo svi pozvani.

Krenula sam na vrijeme, a opet kao da me grad usporava. Put od gornje Šantićeve do Kosače, premda kratak, ponekad se čini poput malog labirinta kroz koji se čovjek mora probijati strpljivim ritmom. Provlačim se kroz šumu kafića; bašte su pune, stolovi žive svojim nedjeljnim razgovorima, a Mostar i dalje prkosi svjetskom tempu i tvrdoglavo bira sporost. Ovdje se još uvijek zna sjediti dugo, gledati bez žurbe i razgovarati kao da vrijeme nije prijetnja nego saveznik. Veselo je. Na pojedinim mjestima glazba se nježno stapa s lijenom proljetnom predvečeri, dok se na drugima, gotovo iznenada, probija grubi i nerafinirani zvuk svatovskog bećarca, kao podsjetnik da ovaj grad uvijek istodobno diše na više razina.

Mozart između mita i stvarnosti

Dok hodam, mislim o Mozartu. Koliko nam je večeras blizu, a opet beskrajno dalek. O njemu i njegovoj umjetnosti napisano je gotovo sve. Ipak, njegov genij i dalje izmiče potpunom objašnjenju. Prisutan je, ali uvijek malo izvan dosega, kao svjetlost koju možemo vidjeti, ali ne i zadržati. Pitam se koliko zapravo mladi Mostara znaju o njemu. Je li za njih Mozart tek muzejsko ime, portret iz udžbenika, prašnjavi simbol neke davne Europe? Ili još uvijek mogu osjetiti onu živu, gotovo bolnu ljepotu njegove glazbe?

Što više vrijeme prolazi, Mozartova glazba, u svojoj preciznosti i emocionalnoj jasnoći, stalno izmiče konačnom tumačenju. Iako se na površini čini jednostavnom, zapravo je duboko složena. Ona nije samo tehničko savršenstvo, nego i izraz unutarnje nježnosti, sklada i duhovne snage, zbog čega Mozartovo ime i danas ostaje sinonim za samu bit glazbene umjetnosti. Zato i ne čudi da je njegov glazbeni opus ostao trajan izvor nadahnuća skladateljima poput Beethovena, Schuberta, Brahmsa i Čajkovskog.

Večer sakralnog mira i unutarnjeg nemira

Stižem pred Dom. Ljudi se slijevaju sa svih strana. Žamor pulsira u ritmu grada koji se, zajedno s proljećem, budi i raduje. Ulazim u dvoranu kroz taj oblak glasova i mirisa. Iako je povod velik, u zraku nema teške uštogljenosti. Dvoranom se širi poznati zvuk zagrijavanja instrumenata, a prva violina autoritativno usklađuje orkestar, hvatajući zajednički dah pred početak glazbenog putovanja.

Na baršunastom sjedištu dvorane udobno se smjestio program koncerta. Iako me ranija najava pripremala za linearan put od nemira g-mola prema duhovnoj sublimaciji, stvarni je dramaturški luk bio potpuno suprotan. Umjesto postepenog uspona iz tame, koncert je započeo sakralnim mirom i liturgijskom tišinom, uvodeći publiku u prostore duhovne sigurnosti.

Večer su otvorili: Zbor Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, Zbor Studija glazbe FPMOZ-a Sveučilišta u Mostaru, te Zbor Glazbene škole Ivana pl. Zajca. Pod sigurnom rukom Katje Krolo-Šarac, voditeljice Zbora HNK i Zbora Studija glazbe, Mozartov je opus, taj veličanstveni spoj matematičke preciznosti i nebeske vedrine, oživio u punom sjaju.

Njezina sposobnost usklađivanja različitih vokalnih tijela pretvorila je ansambl u jedinstveno biće, pa je Ave verum corpus zazvučao poput anđeoskog eha s nebeskih visina, smirujući svaki ovozemaljski treptaj u dvorani. Vrhunac večeri donio je Laudate Dominum, u kojem se mladi sopran Ive Čović uzdizao s dostojanstvenom lakoćom. Njezin se glas pretvorio u prozračnu svjetlost, oblikujući Mozartove note u najčišću molitvu koja je u tišini dvorane izbrisala granicu između ljudskog i onostranog.

Marušić, Tatarević i moć zajedničkog daha

Nakon tog uzvišenog početka, Lovre Marušić za klavirom unosi blistavost Klavirskog koncerta br. 25 u C-duru. Ovo je djelo postalo prirodan most između sakralnog mira i ljudske stvarnosti, dok se klavir nametnuo kao autentičan glas pojedinca u dubokom i prožimajućem dijalogu sa svijetom. U tom nadopunjujućem odnosu klavira i orkestra Marušićeva virtuoznost došla je do punog izražaja. U svakom tonu se osjetila širina ruske pijanističke škole stopljena s preciznošću njemačke discipline.

Njegovo sviranje, kaljeno na prestižnim svjetskim adresama i pročišćeno zrelim europskim senzibilitetom, publika je nagradila snažnim i iskrenim aplauzom. U znak zahvalnosti za toplinu kojom je dočekan, Marušić je prisutne počastio neplaniranim dodatkom, minijaturom španjolskog skladatelja Joaquína Rodriga kojom je još jednom potvrdio svoju interpretativnu dubinu.

A onda, umjesto očekivanog smirenja, završna Simfonija br. 40 u g-molu razbila je svaku iluziju konačne utjehe. Njezini prvi nemirni taktovi uvukli su nas u Mozartov svijet u kojem tamni g-mol nosi onaj iskonski nemir Sturm und Dranga. Večer je završila u napetosti, bez jednostavnog odgovora. Taj put od prividne sigurnosti prema suočavanju s unutarnjom složenošću čovjeka bila je stvarna umjetnička snaga ove večeri.

Posebna čar ove izvedbe ležala je u nevjerojatnoj povezanosti glazbenika koji su ovaj zahtjevan program uvježbavali svega dva dana. Upravo zato, ključni trenutak nije bio isključivo savršen ton, već apsolutna spremnost da se u ovako ozbiljan projekt uđe s potpunim povjerenjem.

Maestro Igor Tatarević pokazao je izuzetan autoritet i sigurnost u vođenju koncerta, dajući svojim energičnim kretnjama snagu i ljudskost cijelom glazbenom organizmu. Svojom je intuitivnom anticipacijom prožimao svaku frazu, čineći da cijeli ansambl diše kao jedno. U tom se skladu stvorio osjećaj neraskidive i bezvremenske veze između autora, izvođača i publike, čime je izvedba postala zajednički doživljaj koji nadilazi trenutak.

Mostar, žilavka i Mozartova tišina

Izlazim iz Kosače, no noć nije prohladna. Vani je toplo, a tiha kiša rominja kroz tešku mostarsku južinu koja ispunjava zrak. Dok mi u mislima još uvijek trepere Mozartovi taktovi, marte ritmično udaraju o mokri pločnik, ostavljajući jasan trag u tišini. Rokerica mi je zamijenila kišobran, pa šetnju produžujem niz ulicu platana. Miris kiše miješa se s onim neobičnim mirom koji obuzme krošnje i ulice grada nakon susreta koji nas ostave ovako ispunjenima.

Večer zaokružujem čašom žilavke. Dok se gusto zlato rashlađenog vina polako valja po staklu, do mene dopire šapat para koji komentira kako izvedba nije odgovorila izazovu niti ispunila njihova očekivanja. Zanimljivo je koliko različito doživljavamo svijet i kako je taj doživljaj zapravo tek odraz našeg unutarnjeg stanja. Taj poznati mostarski cinizam, koji se u trenutku sudario s mojim dubokim mirom, samo je potvrdio da umjetnost ne prebiva isključivo u notama, već u senzibilitetu onoga tko ih prima.

Dok nečiji osobni put vodi iz napetosti u potpunu sublimaciju, netko drugi ostaje zatočen u vlastitom, neprobojnom neraspoloženju. Možda je na njih utjecala ta neobična, obrnuta dramaturgija programa, a možda nekome ni sama čarolija ne može pomoći da prepozna uzvišenost koja mu se nesebično nudi. Kako god, glazba ima moć da se isti zvuk rasprši u posve različite unutarnje pejzaže, od kojih nijedan ne mora biti pogrešan. Na kraju, svatko iz dvorane izlazi s vlastitom verzijom iste večeri.

U zaklonu stoljetnih stabala, dok se hladnoća stakla miješa s toplinom vlažnog zraka, granica između Mostara i Beča polako gubi oštrinu. Mozart u mislima, žilavka u čaši i onaj prepoznatljivi miris doma koji kiša uvijek izvlači iz ulica. U takvim trenucima čovjek shvati da umjetnost pripada svima, bez obzira na to gdje se nalazili.

Sretan rođendan, Wolfgang. Dobro ti stoji Mostar, čak i kad se žuga.