S '91+' godina i novim albumom postao je 'najdugotrajniji' glazbenik na svijetu

Ovih tjedana, pesimisti bi rekli i godina, nekako je prošlo ispod radara da je dvoje domaćih bardova objavilo povratničke albume. Ne samo to, nego su ta dvojica po godinama staža na sceni, kao i godinama života, najtrajniji aktivni sudionici ne samo u domaćim, nego i u svjetskim razmjerima. Dapače, godinama života superiorni su i pionirima svjetske scene jer Stjepan Jimmy Stanić i Drago Diklić počeli su raditi prije Boba Dylana, prije Paula McCartneya i Beatlesa, prije Rolling Stonesa i svih onih koje mediji slave kao najtrajnije zvijezde glazbenog neba. Još važnije, radili su u domaćim uvjetima čestih pomrčina, na estradi na kojoj su zvijezde padale brže nego su se rađale i s problemima kakvih nije bilo na uređenijoj svjetskoj sceni.

I premda su još aktivni, Hrvoje Horvat u zagrebačkom idanju Večernjeg lista kaže da bi se kladio da većina ljudi zna više detalja o Dylanu, McCartneyu i Stonesima, nego o Staniću i Dikliću, a i mediji su nekako naklonjeniji strancima. Drago Diklić lani je objavio album “Zagreb je najljepši grad (Live at Lisinski)”, dok je Stjepan Jimmy Stanić upravo objavio povratnički album znakovita naziva “91+”. Obojica se predstavljaju ne samo trijumf izdržljivosti u maratonu po domaćoj estradi, nego i podsjećaju na neke svijetle tradicije domaće scene.

Sudeći prema tim albumima, obojica su na toj sceni zajedno s pratećim sastavima sposobna za svjetske domete. Uostalom, i Jimmy Stanić i Diklić su karijere započeli baš pod utjecajem američkog jazza, koji je pedesetih godina 20. stoljeća bilo još teže promovirati nego danas. Upravo su nedavna scenska uprizorenja obojice pokazala da prvaci scenskog zanata ne zaboravljaju ono što su davno naučili i da pred rasprodanim auditorijima još drže “komandu” u svojim rukama, tj. glasovima.

ednom prilikom mi je Diklić na konstataciju da je prve snimke napravio 1956. i da je bio sklon country and western zvuku i jazzu odgovorio: “U to vrijeme Jimmy Stanić i ja, pa i Ivo Robić, iako su oni stariji od mene, bili smo pod utjecajem američke glazbe, ali i talijanske. Zapravo, bilo koje dobre glazbe. Dakako, u to vrijeme Amerika je bila nedostižan pojam pa su i tamošnji utjecaji bili najveći”. Bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, a Stjepan Jimmy Stanić albumom “91+” igra se s brojem godina i danas. No, što se tiče godina, još mi je zanimljivije bilo kad sam ga prije dvije godine gledao u krcatoj Močvari, gdje je u rasprodanoj dvorani oko tristotinjak ljudi - na parketu su bili razmješteni stolci, inače bi ih bilo i više - uživalo u sjajnom nastupu. Ono što je bilo najbolje, činjenica je da se radilo o publici u dvadesetim godinama, tri puta mlađima od Jimmyja Stanića, čije su reakcije na njegov program, svirku, pjevanje i konferanse uživo potvrđivale da je Stanić zapravo vječni mladić, u skladu čak i s današnjom mlađarijom koja u njega gleda s istim poštovanjem i zanimanjem kao i ljudi u Lisinskom u Johna Cleeseja iz Monty Pythona.

I, nota bene, znaju sve njegove hitove, a duhovite monologe između pjesama doživljavaju kao News Bar.

Takav je “Jimmy kabare”, program “ozbiljnog zabavljača”, kultni spoj scensko-glazbenog udara Stanića, inače i jazz kontrabasista koji je odavno prenio talk-show/stand up format nastupa kod nas. Jednom mi je na pitanje odakle mu volja i energija odgovorio – A čujte, ja tu ne mogu ništa pomoći, ja kad čujem sebe kak pjevam, onda mi to daje elana i volju. Jer kad čujem neke druge tam kak pjevaju, onda potonem. Pa mi to daje impuls da malo pokažem kako to treba raditi, piše Hrvoje Horvat u zagrebačkom idanju Večernjeg lista.

Do idućeg susreta uživo najbolje je poslušati album “91+” koji je snimio s dirigentom i aranžerom Josipom Cvitanovićem. Nova obrada starog singla “Prolazi sve” najavila je album, ali se valja podsjetiti da je pjesma izvorno objavljena daleke 1966. Pedeset i četiri godine kasnije, vitalni 91-godišnjak na povratnički album uključio je i evergreene “Jutro će promijeniti sve”, “Moja kobila Suzy” i “Dimnjačar”, te tri nove pjesme: “Smoky” – jedan od dueta s uvijek prisutnom Barbarom – “Mama Inez” i obradu “Dok sem bil ja dečko mlad”.

To što i s 91+ uspijeva ostaviti isti mladenački dojam između zafrkancije i klupskog swinga samo je dokaz da godine, barem kod nekih, zaista nisu važne. Prije koncerta u Močvari mi je rekao nešto što objašnjava i album “91+”: “Sad ne sviramo ekstremni jazz. Sviramo starinski jazz koji se nekad svirao, ragtime, dixieland, swing. Tak da je to prihvaćeno od publike, jer je slično kao polka, veselo. Onda to isprobavamo, “vi’š ovo je dobro”, i onda tako napravimo cijeli program”. Nino Škrabe zapisao je u bilješci na CD-u; “Aranžer i dirigent Josip Cvitanović znalački je obavio posao sa svojim orkestrom, prožet raznolikošću žanrova, ugođaja i ritmova. Izvorno i sam zakleti jazzer i swinger, u velikom je Jimmyju pronašao srodnu dušu pa se radost zajedničkog muziciranja osjeća u svakom taktu i u izvrsnoj svirci orkestra koji jednako dobro zvuči i u broadwayskim i u nashvilleskim i u vlaškovuličanskim temama”. Doista, Broadway, Nashville i Vlaška ulica rijetko kad su bili toliko blizu kao u slučaju Jimmyja Stanića.