Prije 160 godina rođen jedan od najistaknutijih impresionista ozbiljne glazbe
Francuski skladatelj Claude Debussy, jedan od najistaknutijih impresionista, rođen je na današnji dan prije 160 godina, 22. kolovoza 1862. u Sain-Germain-en-Layeu.
Ovaj nadareni pijanist na pariškome je Konzervatoriju studirao glasovir, poslije i kompoziciju, te pod vodstvom Ernesta Guirauda 1883. osvojio drugu, a iduće godine i prvu Nagradu grada Rima (Prix de Rome) kantatom Rasipni sin (L’Enfant prodigue). Zanimljivo je i to što su ga na studij primili u dobi od jedanaest godina.
Putovao je nakon studija kao pijanist u Italiju, Austriju, Rusiju, Njemačku, Englesku, Nizozemsku, Madžarsku.
U to doba živio je bohemski, s burnim vezama i prijateljstvima. Godine 1901. postao je glazbenim kritičarom La Revue blanche, 1909. imenovan je članom savjeta pariškoga Konzervatorija, a objavljena je i njegova prva biografija.
Jedina potpuna Debussyjeva opera Peleas i Melisanda (Pelléas et Mélisande, 1902), skladana na temelju drame Mauricea Maeterlincka, tek poslije prepoznata kao jedan od temelja moderne francuske glazbe, očituje skladateljevu privrženost Wagnerovim idejama, no dočekana je s podijeljenim mišljenjima.
Uz još četiri nepotpuna operna rada, skladao je balete i scensku glazbu. Najznamenitija su mu djela pisana za glasovir, orkestar te glas. Prednost je davao otvorenim i slobodnim formama s mozaički nanizanim glazbenim idejama.
Simfonijsku suitu Proljeće (Printemps, 1887., potpuna partitura je izgubljena) rimski je žiri ocijenio kao djelo 'individualne boje' i s 'određenim impresionizmom'.
Orkestralne skladbe (Preludij za poslijepodne jednog fauna – Prélude à l’après-midi d’un faune, 1894; simfonijske skice More – La Mer, 1903–05; suite Nokturni – Nocturnes, 1897–99., Slike – Images, 1905–12. i dr.) obilježavaju specifična instrumentacija (istaknuta uporaba drvenih puhača u odnosu na limene, nestandardne udaraljke) i 'tonsko slikanje', dok je u svim vrstama skladbi često prisutna pentatonika, razlaganje klasične harmonije u slobodnom nizanju akordȃ i kromatike, raznovrsna ritmika te izbjegavanje izrazitoga melodijskog elementa.
Među glasovirskim djelima ističu se Preludiji (1910; 1912–13), Children’s Corner (1906–08), etide (1915) i dr., a od komornih skladbi gudački kvartet (1894) i violinska sonata (1916–17). Skladao je vokalno-orkestralnu glazbu te solo pjesme na tekstove Paula Verlainea, Stéphanea Mallarméa i dr.
Posljednji je put nastupio pred publikom 1917. u izvedbi svojega posljednjega djela, Sonate za violinu i klavir.
Umro je u Parizu, 25. ožujka 1918. od raka debelog crijeva.
