Pjevao je pred milijunima, a onda nestao sa scene: 18 godina od smrti Vice Vukova

Na današnji dan, 24. rujna 2008. godine, u Zagrebu je preminuo Vice Vukov, jedan od najpoznatijih hrvatskih pjevača druge polovice 20. stoljeća. Njegovu karijeru obilježili su brojni festivalski uspjesi, više od 400 snimljenih skladbi, gotovo dva desetljeća izbivanja s domaće glazbene scene i povratak tijekom kojeg je održao čak 14 rasprodanih koncerata u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Od njegove smrti danas se navršava 18 godina.

Od šibenskog Varoša do prvog nastupa

Vice Vukov rođen je 3. kolovoza 1936. godine u Šibeniku. Njegov otac Stjepan potjecao je s otoka Zlarina, a majka Amelija iz stare šibenske obitelji Marenci. Djetinjstvo je proveo u šibenskom Varošu, gdje je rano razvio zanimanje za glazbu i književnost.

Još kao gimnazijalac pjevao je u klapi i nastupao u opereti, ali glazbu isprva nije smatrao svojim budućim zanimanjem. Više ga je privlačila filozofija, kojoj će poslije posvetiti velik dio života.

Godine 1955. otišao je u Zagreb, gdje je studirao filozofiju i talijanski jezik te se priključio Akademskom zboru "Ivan Goran Kovačić". U zboru je upoznao i buduću suprugu Dianu Bulat, tadašnju studenticu fizike. Vjenčali su se 1961. godine.

Njegov ulazak na profesionalnu glazbenu scenu dogodio se gotovo slučajno. Potkraj 1958. i početkom 1959. s prijateljima je pjevao u Gradskom podrumu na zagrebačkom glavnom trgu, i to bez službenog dopuštenja osoblja. Gosti su ih rado slušali, a među njima se našla i Danica Markulin, glazbena urednica Radio Zagreba.

Markulin ga je više puta pozivala na audiciju, no Vukov je prihvatio tek kada mu je poziv stigao u pisanom obliku. Na audiciji je uspio privući pozornost direktora Opatijskog festivala Josipa Stojanovića, koji mu je ponudio nastup.

U jesen 1959. godine Vukov je u Opatiji izveo pjesmu "Mirno teku rijeke", skladatelja Miroslava Biroa i tekstopisca Drage Britvića. Osvojio je prvo mjesto i gotovo preko noći postao poznat široj javnosti.

Dvije Eurovizije i godine velikih uspjeha

Tijekom šezdesetih godina Vukov je postao jedan od najnagrađivanijih pjevača zabavne glazbe u tadašnjoj Jugoslaviji. Nastupao je na domaćim i međunarodnim festivalima, snimao za strane diskografske kuće i održavao koncerte diljem Europe, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji, Japanu i Brazilu.

Jugoslaviju je dvaput predstavljao na Pjesmi Eurovizije. U Londonu je 1963. nastupio s pjesmom "Brodovi" i zauzeo 11. mjesto, dok je dvije godine poslije u Napulju s pjesmom "Čežnja" završio na 12. mjestu.

Među njegovim najpoznatijim izvedbama ostale su "Bokeljska noć", "Pismo ćali", "Bodulska balada", "Zvona moga grada", "Dalmatinska elegija" i "Tvoja zemlja".

Zanimljivo je da, unatoč velikoj popularnosti, nije težio tome da sam sklada svoje pjesme. U razgovoru za Večernji list 1969. godine kantautorstvo je usporedio s igranjem šaha protiv samoga sebe. Smatrao je da je pjevačev zadatak interpretacijom dati vlastiti doprinos skladbi koju su stvorili drugi autori.

Hrvatsko proljeće i odlazak u Pariz

Krajem šezdesetih Vukov se sve aktivnije uključivao u javne rasprave o hrvatskom nacionalnom identitetu, jeziku i položaju Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji.

Njegovi javni istupi povremeno su izazivali političke kontroverze. Na festivalu u Krapini 1967. godine, primjerice, izjavio je da mu je posebna čast nastupati u hrvatskoj narodnoj nošnji. Sljedećih godina sve se češće sukobljavao s organizatorima pojedinih festivala i dijelom tadašnjih medija.

Godine 1971. aktivno je sudjelovao u Hrvatskom proljeću, a nakon sloma pokreta našao se na popisu istaknutih sudionika protiv kojih su tadašnje vlasti poduzimale mjere.

Vijest o političkim zbivanjima zatekla ga je tijekom koncertne turneje po Australiji. Prema Nacionalovu prikazu njegove biografije, supruga Diana otputovala je u Italiju, odakle mu je poručila da se ne vraća u Zagreb zbog opasnosti od uhićenja.

Vukov je umjesto povratka u Hrvatsku otišao u Pariz, gdje je nastavio obrazovanje na Institutu za visoke međunarodne studije.

Njegove ploče povučene su iz prodaje, pjesme uklonjene iz radijskih i televizijskih programa, a javni nastupi u domovini postali su mu nedostupni. U intervjuu iz 1989. objasnio je da protiv njega nije postojala opća formalna sudska zabrana, ali da sa scene nije otišao svojom voljom.

Kasete koje su se prodavale iz stana

Sredinom sedamdesetih Vukov se vratio u Zagreb, ali povratak nije značio i nastavak njegove nekadašnje karijere. Zaposlio se u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, gdje je radio na izdavačkim poslovima, dok su mu javni nastupi i dalje bili ograničeni.

Jedna od zanimljivijih epizoda iz tog razdoblja dogodila se 1985. godine. S gitaristom Marijanom Makarom u vlastitoj je nakladi objavio kasetu dalmatinskih i međimurskih pjesama. Nije se prodavala uobičajenim diskografskim kanalima, nego uglavnom usmenom preporukom, a zainteresirani su je mogli nabaviti izravno u njegovu stanu.

Veliki povratak dogodio se 1989. godine objavljivanjem albuma "Bella Italia", koji je dosegnuo platinastu nakladu. Prema Nacionalu, njegovo ime na promotivnom omotu ploče isprva je bilo prekriveno crtežom cvijeta. Nakon što takva promocija nije izazvala intervenciju vlasti, ponovno je počeo javno nastupati.

Glazbom su se bavili i članovi njegove obitelji. Sin Emil postao je pijanist te je od 1990. pratio oca na koncertima, dok je kći Ivana također počela pjevati.

Posebno je zanimljivo da je na albumu božićnih pjesama "Vječni Božić" iz 1989. godine, koji je nosio ime Vice Vukova, većinu skladbi zapravo otpjevala upravo Ivana.

Njegova supruga Diana, po zanimanju profesorica fizike, iz hobija je napisala i nekoliko tekstova za njegove pjesme.

Nakon povratka na scenu Vukov je nastavio koncertnu djelatnost, ali se sve više posvećivao publicistici i politici.

Godine 1995. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2000. dobio je Porina za životno djelo. Objavio je i knjige političkih eseja "Pogled iza ogledala" te "Tvoja zemlja", u kojoj se osvrnuo na događaje iz 1971. godine.

U političkom životu bio je povezan s Hrvatskom narodnom strankom, a potom i SDP-om. Godine 2001. imenovan je hrvatskim veleposlanikom u Švicarskoj, dok je 2003. kao nezavisni zastupnik izabran u Hrvatski sabor s liste SDP-a.

Dana 17. studenoga 2005. godine Vukov je teško stradao pri padu niz stube u zgradi Hrvatskog sabora. Zadobio je teške ozljede glave, nakon čega je završio u komi.

Preminuo je 24. rujna 2008. u zagrebačkoj Specijalnoj bolnici za plućne bolesti, nakon gotovo tri godine provedene u komi. Imao je 72 godine. Hrvatski sabor istoga mu je dana odao počast minutom šutnje.

Tijekom višedesetljetne karijere snimio je više od 400 skladbi, od kojih su mnoge ostale prepoznatljiv dio hrvatske glazbene baštine.