Možda se neki neće složiti, ali s njim je započeo hrvatski rock'n'roll

Drago Mlinarec, jedna od vodećih osobnosti hrvatske pop i rock-glazbe, rođen je na današnji dan prije 80 godina, 14, prosinca 1942. u Zagrebu.

Karijeru počinje 1962. u sastavu Jutarnje zvijezde. U ljeto 1966. osnovao je Grupu 220 u kojoj pjeva, sklada, te svira gitaru i usnu harmoniku.

Singl "Osmijeh" te skupine prva je važna hrvatska autorska rock-skladba, a album "Naši dani" (1968) pionirsko ostvarenje hrvatske i jugoslavenske rock-diskografije.

Album je snimljen u postavi koju su uz Mlinarca činili klavijaturist Branimir Živković, gitarist i pjevač Vojko Sabolović, basist Vojislav Tatalović i bubnjar Ranko Balen, a nadahnut je ondašnjim dominantnim glazbenim strujanjima (američkom flower power estetikom i britanskom beat-glazbom).

Taj album ujedno je i početna točka Mlinarčeve samostalne karijere, koja je započela albumom "A ti se ne daj" (1971). Iznimnim skladbama poput "Izgleda ostat ćeš sam", "Srebri se mraz", te obnovljenom verzijom teme "Grad" (iz opusa Grupe 220) postavio je nove temelje hrvatskoga kantautorskog rocka, a na idućim ostvarenjima proširio njegove izražajne mogućnosti.

Kombinirajući kantautorski format i progresivni rock, Pjesme s planine (1972) jedan je od najambicioznijih albuma hrvatske rock-glazbe do toga trenutka. Skupini važnih ostvarenja pripada i Rođenje (1975), koje sadrži 14-minutnu temu "Helena lijepa i ja u kiši", mnogo utjecaja Boba Dylana i Neila Younga (»Kule od riječi«) te izvedbu pjesme "Jur nijedna na svit vila" (iz kazališne predstave Hvarkinja).

Komunikativnijim albumima snimljenima do kraja 1970-ih (Negdje postoji netko, Sve je u redu, Tako lako) učvrstio je ugled među kritičarima, proširivši popularnost radiofoničnim skladbama "Caracas", "Mora da sam bio mlad", "Svi sve znaju" i dr.

Od početka 1970-ih Mlinarčeva karijera djelomično se odvija i u području kazališta. Surađivao je na predstavi Macbeth (redatelj Georgij Paro, 1973) zagrebačkoga Dramskoga kazališta Gavella (izvedbom Shakespeareova soneta "Sit svega toga"), potom na dramskome kolažu Gospođe Glembajeve sarajevskoga Narodnoga pozorišta te na predstavi Pozdravi (Eugene Ionesco) Teatra &td.

Napisao je glazbu i za predstave Hvarkinja Martina Benetovića (redatelj Marin Carić, 1973), Robinja Hanibala Lucića (redatelj M. Carić, 1974), Kako je Odisej susreo Kiklopa (autor i redatelj M. Carić, 1976), Povratak Arlechina (redateljica Ivica Boban, 1976) i dr. U tom razdoblju gotovo je izbrisao granice između kazališnih i glazbenih aktivnosti; radom u teatru crpio je inspiraciju za vlastitu autorsku glazbu.

Do dolaska punka i novoga vala njegova najimpresivnija autorska etapa bila je dovršena. Produkcijski rad manje mu je cijenjen, osobito onaj na prvome albumu sastava Azra (1980).

Iste godine objavljuje retrospektivni projekt Sabrano s reinterpretacijama vlastitih starih skladba. Nakon slabije ocijenjenog albuma Pomaknuto (1983) njegove su autorske aktivnosti prorijeđene.

Godine 1986. sudjelovao je u novovalnoj postavi Le Cinema, a od 1990-ih aktivnosti produbljuje skladanjem ambijentalne glazbe (kasetno izdanje Analog, 1994).

Njegova studijska ostvarenja iz razdoblja od 1971. do 1983. okupljena su na opsežnom retrospektivnom izdanju Kolekcija (2011), objavljenome u formatu CD-a.

Pisao je glazbu i za radijske drame te dokumentarne i igrane filmove: Protest (1967) i Tri sata za ljubav (1968) redatelja Fadila Hadžića, Paklenica (1999) Jovice Šege, Blagajnica hoće ići na more (2000) Dalibora Matanića, Tri priče o nespavanju (2008) Tomislava Radića i dr.

Dobitnik je Vjesnikove nagrade "Josip Štolcer Slavenski" (1987), novinarske nagrade Stari mačak za doprinos hrvatskoj rock-glazbi (1998) te nagrade Porin za kompilacijski album Krhotine (1997), za životno djelo (2005) i za projekt Kolekcija (2012).