Marko Bošnjak: ''Drago mi je da probijam barijeru i stereotipe''

Marko Bošnjak talentirani bh. pjevač, porijeklom iz Rame očarao je javnost izvedbom pjesme 'Moli za nas' te tako i službeno započeo svoju profesionalnu glazbenu karijeru u kojoj je nastavio nizati uspjehe.

Pjesma 'Spokojan' odjeknula je jedinstvenim autorskim stilom i neizostavnom emocijom te Marku osigurala nagradu Porin u kategoriji Novog izvođača godine, kao i Cesaricu za Hit siječnja. Uslijedila je i objava jednako zanimljive pjesme ''Nema'', kojom je potvrdio svoj jedinstveni glazbeni smjer te elemente etno glazbe koje vješto spaja s modernom produkcijom, s autorskim potpisom Vlahe Arbulića i produkcijom Mihovila Šoštarića Lockrooma.

Nova bi pjesma, otkriva Marko, vrlo brzo mogla ugledati svjetlo dana: ''Eksperimentiram s nekim novim zvukovima i forama. Ovo do sada imalo je neku zajedničku notu pa sad gledam da sve to ‘rastresem’'', govori za glazba.hr, čiji intervju prenosimo u cjelosti.

Marko s velikim osmijehom na licu, prepun entuzijazma i uzbuđenja zbog nadolazećeg nastupa u Zagrebu na LIFT festivalu, gdje će se 24. studenoga predstaviti uz još nekoliko novih imena domaće glazbene scene.

''Pišem tekstove, ali me ih je uvijek bilo sram''

''Ukomponirat ću neke elemente koje sam već najavio kroz ‘Spokojan’. I dalje planiram pjesme s etno elementima koji će sada biti pojačani, ali u nekom totalno apstraktnom svjetlu. Iskoristit ću fuziju etna i ovoga što sam do sada radio i pokušati napraviti nešto ekstra kul od toga. Trenutno puno slušam r’n’b glazbe pa sam shvatio: ako mi se sviđa to slušati, sigurno će mi se svidjeti to i izvoditi. Bit će tu i soula… Gledam da glazbom popratim sve svoje faze!'' iskreno će Marko, koji je ujedno najavio i svojevrsne eksperimentalne autorske promjene u svom timu. Sam se, kaže, još uvijek boji okušati kao autor, ali želju za ovom vrstom ekspresije ne skriva:

''Pišem tekstove, ali me ih je uvijek bilo sram. Uvijek sam mislio da je to cringe, ali sam shvatio da kreativni proces pisanja pjesama zapravo i jest cringe, ali da treba raditi na tome i da se treba osloboditi tog nekog straha. Dosta sam dugo mislio da ne mogu nikom pročitati svoje tekstove i izbaciti pjesmu koja je u potpunosti moja jer to otkriva previše o meni. U tim nekim ranjivim trenutcima, ako pišem, pitam se što će se dogoditi ako to izađe u javnost… Taj dio mi je malo scary. Tako da mi je bolje kad netko iz treće perspektive opiše moju situaciju, ali mi je drago da sada nastojim raditi na toj ranjivosti pa da bude sve moje, u smislu teksta.''

Dolazi li strah od iskazivanja ranjivosti zbog potencijalnih osuda javnosti?

''Da. Kod nas su specifične predrasude baš kod muškaraca. Mi nit’ plačemo nit’ smo emotivni. Kao, sve je jako hladno i rezervirano. Drago mi je da probijam tu neku barijeru i stereotipe, mislim da je glazba jedna od jakih platformi da se napravi takav društveni pomak. Treba krenuti prvo od sebe.''

Pinkove zvezdice

Glazbeno se počeo izražavati već u ranom djetinjstvu kada su ga, objašnjava, s četiri godine sestre vodile pjevati u crkveni zbor i tako je njegova priča započela. Nekoliko godina nakon prijavio se na dječje pjevačko natjecanje Pinkove zvezdice i – pobijedio: ''Mama i ja smo gledali prvu sezonu Pinkovih zvezdica. Meni se to uvijek činilo nekako nedostižno, jer sam odrastao u malom mjestu, a pjevanje ondje nije bilo stereotipno zanimanje i interes jednog dječaka. Nisu baš svi neki pjevači, više su išli prema sportu.

To je bio moj potez prema roditeljima koji su smatrali da su mi dovoljni lokalni dječji festivali. Pokušali su mi dati neko racionalno objašnjenje zašto ja to ne mogu, ali sam se samoinicijativno prijavio i rekao svojima: ‘OK, vozite me samo na tu prvu audiciju pa ako ne prođem, nema problema, ali morate mi dati da probam.’ Tako su me, nakon što sam ih izmučio, dovezli na tu audiciju, ali su me i prije toga pripremili, da se ne razočaram ako ne prođem, jer ima puno djece koja super pjevaju.

Htjeli su me zaštititi od razočaranja i cijelog tog svijeta, ali kako su išli krugovi audicije, išlo je sve dalje i dalje pa su bili malo zbunjeni i izgubljeni u svemu tome, isto kao i ja. Bio sam dijete koje je doživjelo ogromnu medijsku popraćenost i tad mi je to bilo… tad sam lakše to doživljavao. Mislim da tek danas u odraslijoj dobi mogu procesirati što se sve tamo događalo. Tek mi sad dolaze neki zaključci, jer je to bilo preintenzivno iskustvo za jedno dijete, ali opet – sve bih ponovio.

Mislim da mi je to donijelo puno pozitivnog u životu. Bio je to jedan formativan dio; ljudi su čuli za mene, ostvario sam neke konekcije, ali da je bilo stresno – bilo je. Ja bih u sva dječja natjecanja uveo etički kodeks koji se treba poštivati. Snimanje superfinala je, na primjer, završilo u pet ujutro. Mislim da je taj dio bio nešto što je definitivno ostavilo neki trag zbog sveg tog stresa”, iskreno će Marko.

''Jedini feedback bile su mi sestre koje su uvijek bile brutalno iskrene prema meni''

Dostupnih snimaka s ovog natjecanja danas je na YouTubeu samo nekoliko, a pjevački talent je itekako očit i očaravajuć. Gdje je naučio pjevati?

„Kažem, ja sam zborsko dijete, nekako sam oduvijek bio muzikalan. U početku sam se za nastupe pripremao u svojoj sobi ispred kompjutera. Našao bih karaoke verziju neke pjesme i vrtio na replay, dok nisam dosadio i sebi i susjedima. To je bio jedini proces pripreme. Jedini feedback bile su mi sestre koje su uvijek bile brutalno iskrene prema meni.

I mama i tata, koji su uvijek voljeli biti dežurni kritičari, ali su me voljeli i pohvaliti. Tijekom Pinkovih zvezdica pohađao sam i nekoliko sati pjevanja. Kod mene toga nije bilo pa sam trebao ići u Mostar, u Beogradu sam isto otišao jednom na sat pjevanja… To je zato što sam iz malog mjesta pa nisam imao tu privilegiju jer nije postojao vocal coach koji bi mogao raditi sa mnom. Znači: internet, YouTube i sestre koje su muzikalne”, smije se.

U međuvremenu je nastupio s regionalnim glazbenim velikanima poput Kaliopi, Tonyja Cetinskog, Tereze Kesovije i sličnih, što mu je izuzetno, govori, pomoglo da se razvije kao izvođač: „Također sam išao u školu Husar Tomčić, gdje sam bio polaznik redovnog musical programa. Kada sam došao u Zagreb, one su mi puno pomogle razviti to nešto što sam imao u sebi, pomogle mi da to bude na jednom ozbiljnijem nivou. Trebao mi je neki autorski tim, neka pjesma. Gorio sam od želje da se nešto dogodi, ali nisam znao kako i na koji način da to ostvarim. Onda je moja rođakinja podijelila na Facebooku neki cover koji sam pjevao, što je Vlaho komentirao. Pa sam ga ja, kao pravi stalker, išao istražiti i vidio sam da ima studio pa sam ga zvao i preuzeo inicijativu na neki način.”

Glazbeno su izuzetno dobro kliknuli: „On shvaća moju viziju, ja shvaćam njegovu, super je balans i ljudi dobro reagiraju na to. Mislim da nije moglo biti bolje i ljudi su to prepoznali. S druge strane, razilazimo se i kosimo u sto nekih stvari, ali opet imam puno poštovanja prema njemu i mislim da ćemo uvijek biti u dobrim odnosima. Meni sada treba prostora da radim s drugim autorima, do sada smo uvijek bili isti tim – Lockroom, Vlaho i ja. Želim dozvoliti da krenemo svojim smjerovima.”

Novi smjer mogao bi se naći i na novom albumu, koji mu je velika želja koja se još uvijek nije ispunila, no, obećaje, to bi se moglo dogoditi uskoro, na radost njega samog, ali i mnogih slušatelja.

U samo ovoj je godini primio nekoliko nagrada, što mu je zasigurno vjetar u leđa u glazbenom radu, ali i velika odgovornost: ''Nagrade mi predstavljaju potvrdu da radim nešto dobro i kvalitetno. Opet su i velika odgovornost, treba ih opravdati. Trebam se puno truditi i raditi, što nije problem, no imam i neke strahove kada razmišljam o tome hoće li sve biti kako sam zamislio. Ali uvijek ih imam i uvijek se nekako sve odradi. Trebam se opustiti. Kao klinac sam pred ogledalom vježbao 'acceptance speacheve' pa sada kada primim neku nagradu, mislim da je to dijete u meni jako sretno'', iskreno će.

Njegov ćemo talent u punom sjaju doživjeti uživo 24. studenoga, kada će u sklopu LIFT festivala nastupiti u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Priprema, kaže, pravi mali spektakl: ''Mislim da me treba spustiti na stage kao Lepu Brenu, to bi bilo super!'' našalio se.

''Pripremam nešto s plesačima. Moj je osobni cilj pokazati da nisam samo netko tko je izašao na scenu i otpjevao pjesmu, nego da mogu ponuditi još više. Krajnje je vrijeme da se podrže mladi glazbenci. Da nekako dobijemo priliku na pozornici i kada smo u tim nekim početnim fazama, kada nam je podrška najpotrebnija''