Manje poznata priča o Halidu: "Imate l' šta jest'? Mogu ja podignuti helikopter"

Prema riječima mještanina Pere Budeše, koji živi u Halidovom zaseoku Vrapci, a koje je zabilježio Josip Mlakić u svom putopisu, pjevač je tijekom jedne zime nazvao iz inozemstva – iz Njemačke ili Austrije – i zabrinuto pitao imaju li hrane. Kad je čuo da su snježni nanosi presjekli sve putove, Halid je ponudio nešto što bi rijetko kome palo na pamet

"A Halid… Čovjek i po"

Kad snijeg zatrpa Knežinu, selo podno Romanije iz kojeg potječe Halid Bešlić, život gotovo stane. Zime su ondje oštre, snježni nanosi visoki i do dva metra, a putevi do susjednih mjesta često neprohodni danima. Upravo u jednoj takvoj situaciji, Halid je još jednom pokazao zašto ga mnogi nazivaju "narodnim čovjekom".

Pero Budeša je iz Tičića kod Kaknja zajedno sa suprugom došao u Vrapce. Kupili su kuću koja je bila u vlasništvu Halidovog strica Šabana. 

Pero je bio konobar, ali su ga rat i promjena prebivališta natjerali i na promjenu zanimanja. Pomogao mu je Halidov babo Mujo, vrstan zidar, radeći s njim naučio je sve faze izgradnje kuće od temelja do krova. Prepričao je kako su on i Mujo bili nerazdvojni sve dok Mujo nije preminuo. 

"Mujo je, davno nekad, napravio i svoju kuću, jednostavnu katnicu 'na četiri vode', bijelih zidova i tamnozelenih prozora i vrata, u kojoj je dobio puno djece. U njoj je, naravno, zakmečao i mali Halid, mada predmnijevam da je odmah raširio ruke i zapjevao. Sad posluži jedino kao ostava za plodove Perinog i Mitrinog rada na njivi", prepričavao je Pero tada. 

 "A Halid… Čovjek i po, kažem ti! Neke godine iznenadi nas snijeg, ovdje ga zna biti i dva metra, zove Halid odnekud, iz Njemačke ili Austrije: Pero, imate l' šta jest'? Mogu ja zamoliti da podignu helikopter, da vam izbace šta vam treba do proljeća, samo reci! Ljudina, eto ti! – priča Pero pa nastavlja: - Ne gleda ti on ko je koje vjere i nacije već ko je kakav čovjek. I ne stidi se svog kraja, ovih livada gdje je odrastao. Eno mu jerbasme, vidiš – pokazuje Pero – uzme drvo, klip, pa ih otresa k'o kad je bio dijete, tako mu slađe. A nama, vala, donese, nikad nije prazni' ruku doš'o. Ja mu kažem: Halide, bolan, ne treba, imamo mi svega, al' jok, veli on, nek' vam se nađe", priča Pero. 

Rodno mjesto je redovito posjećivao

Mještani su tada ispričali kako ih je Halid redovito posjećivao, donosio poklone, raspitivao se za zdravlje i nikad nije dolazio praznih ruku. Za njih, on nije bio samo poznati pjevač – on je bio "njihov Halid", čovjek iz naroda koji se ne stidi svojih korijena i koji se u Knežinu vraćao s istim osmijehom s kojim je iz nje i otišao.

Halid Bešlić bio je i ostao simbol ne samo bosanskohercegovačke glazbene scene nego i ljudske topline, dobrote i poštenja. Njegove pjesme, prožete jednostavnošću i emocijom, odzvanjale su u svakoj kući, ali ono po čemu će ga mnogi zauvijek pamtiti nisu samo stihovi – nego njegova nesebična ljudskost.

Tijekom rata, dok su tisuće ljudi bježale pred ratnim vihorom, Halid je otvorio vrata svog stana u Stuttgartu. Kako je otkrio Sejo Sexon, pjevač je u svoj dom primio čak dvadeset izbjeglica. "Dobar si čovjek, Halide", rekao mu je tada, jer malo tko bi se u takvoj situaciji odlučio pomoći tolikom broju ljudi, i to bez ikakve pompe ili reklame – samo iz čiste ljudskosti.

I kada se reflektori ugase...

Desetljeće kasnije, u proljeće 2014. godine, kada su Bosnu i Hercegovinu pogodile razorne poplave, Halid je ponovno pokazao svoje veliko srce. Ljude koji su ostali bez svojih domova smjestio je u svoj motel "Bešlić" u Semizovcu. "Nek’ se ljudi smjeste, imaju gdje prespavati, sve ćemo riješiti", rekao je tada. 

Priča o Halidovoj dobroti je bezbroj, tada da, mnogi će se složiti, i nakon što bi se ugasili reflektori ostala je njegova svjetlost. 

Njegova skromnost i briga za ljude potaknuli su načelnika Sokoca da najavi podizanje spomenika u njegovu rodnom selu. "Dosta je pomagao ljudima ovog kraja, zaslužuje da mu se Knežina oduži", rekao je.