Gustav Mahler, jedan od najznačajnijih skladatelja kasnog romantizma

Na današnji dan prije 115 godina, 18. svibnja 1911. u Beču je preminuo čuveni austrijski skladatelj židovskog podrijetla Gustav Mahler.

Gustav Mahler rođen je 7. srpnja 1860. godine u aškenaskoj obitelji u kojoj se govorilo njemački, u Kalištu u Češkoj, tada dijelom Austrijskog Carstva, kao drugo od četrnaestero djece od kojih je samo šest preživjelo rano djetinjstvo.

Njegovi roditelji uskoro se sele u Jihlavu u Moravskoj gdje Mahler provodi djetinjstvo. Primijetivši dječakov glazbeni talent u ranoj dobi, započinje sviranje glasovira kada mu je bilo šest godina.

Mahler je 1875. godine kao 15-godišnji dječak primljen na Bečki konzervatorij gdje je učio glasovir s Juliusom Epsteinom, harmoniju s Robertom Fuchsom i kompoziciju s Franzom Krennom. Tri godine poslije studira na Bečkom sveučilištu, gdje je tada predavao Anton Bruckner.

Tamo uz glazbu studira povijest i filozofiju. U to vrijeme radio je kao učitelj glazbe i ostvario prve važne pokušaje u kompoziciji kantatom Das klagende Lied. Ta je skladba ušla u natjecanje – žirijem je predsjedavao Johannes Brahms – ali nije osvojila nagradu.

Godine 1880. u Bad Hallu započeo dirigentsku karijeru, koja je nakon kazališta u Ljubljani, Olomoucu, Kasselu, Pragu, Leipzigu, Budimpešti i Hamburgu svoj vrhunac dosegnula u bečkoj Dvorskoj operi (Hofoper), gdje je Mahler kao umjetnički ravnatelj 1897–1907. obilježio njezino najsjajnije razdoblje.

Potom je u New Yorku bio dirigent u Metropolitan Operi i od 1909. u Filharmonijskome društvu (Philharmonic Society), a nekoliko dana prije smrti vratio se u Beč.

Kao vrhunski operni dirigent odlikovao se temperamentom, perfekcionizmom, preciznošću i osebujnim idejama o interpretaciji glazbenih djela, ali i izvanrednim organizatorskim sposobnostima, pa je reformirao način pripreme opernoga djela u glazbenom i scenskom smislu.

Usavršio je tehniku i način dirigiranja unoseći znatno više izražajnosti i zalagao se za što vjerniju reprodukciju skladateljevih zamisli. Osim antologijskih izvedbi Mozartovih i Wagnerovih opera, bio je poznat i po promicanju novih djela svojih suvremenika (R. Strauss, H. Wolf, A. von Zemlinsky, A. Schönberg).

Najznačajniji su dio njegova opusa simfonije (devet dovršenih, u X. simfoniji dovršio je stavak Adagio, a ostale je stavke prema Mahlerovim skicama dovršio Deryck Cooke 1964) i ciklusi pjesama za glas i orkestar (neki su prvotno nastali u verziji za glas i glasovir).

Nadovezujući se na tradiciju simfonijske glazbe koja seže od W. A. Mozarta, preko L. van Beethovena i F. Schuberta do A. Brucknera, Mahlerovo poimanje simfonije dovelo je tu glazbenu vrstu do novih vrhunaca pa ga se smatra posljednjim velikim bečkim simfoničarom.

Među ciklusima za glas i orkestar ističu se Pjesme putujećega djetića (Lieder eines fahrenden Gesellen), Dječakov čarobni rog (Des Knaben Wunderhorn), Pjesme mrtvoj djeci (Kindertotenlieder) te posljednji, Pjesma o zemlji (Das Lied von der Erde), na stihove starokineske poezije, u kojem spaja formalne odlike Lieda i simfonije.

OPŠIRNIJE