Glazbenik bez kojeg glazba i filmovi ne bi tako dobro zvučali

Legendarni američki glazbenik Ryland Peter "Ry" Cooder rođen je na današnji dan prije 75 godina, 15. ožujka 1947. u Los Angelesu.

Ovaj američki gitarist, pjevač, skladatelj i producent među ostalim, svoju svjetsku slavu duguje i izvanrednom sviranju slajd gitare.

Cooder je svirao kao studijski gitarist za Taj Mahal, u čijem je prvom bendu Rising Sons sudjelovao kao jedan od osnivača 1965/66., ali i za Rolling Stonese. Aranžirao je i odsvirao slajd gitaru na dvije pjesme na albumu Safe as Milk iz 1967. od Captain Beefheart & His Magic Band prije nego što je počeo snimati solo albume 1970. godine.

Na ovim albumima Cooder je ponudio stilski raspon impresivne kvalitete. Naučio je svirati s bottleneckom u dobi od petnaest godina i danas se smatra jednim od najboljih slajd gitarista.

Ovladao je raznim žičanim instrumentima (mandolina, saz i bendžo). No, veliki komercijalni iskorak bio mu je uskraćen i zato što njegov eklektičan izbor pjesama nije nužno odgovarao slušateljskim navikama masovne publike.

Chicken Skin Music (1976., s teksaško-meksičkim harmonikašom Flacom Jiménezom i havajskom gitaristicom Gabby Pahinui) smatra se jednim od najboljih albuma, sadrži verziju klasika Stand by Me u gospel aranžmanu.

Ne zaostaje ni album Paradise and Lunch, objavljen dvije godine ranije, koji je kulminirao temom Ditty Wah Ditty, nastalom u suradnji s pijanistom Earlom Hinesom. Cooder je 1979. objavio prvi digitalno snimljen album u povijesti rocka, Bop Till You Drop.

Od 1980-ih Cooder se fokusirao na skladanje soundtrackova različitih žanrova, s kojima je komercijalno bio i prilično uspješan. U pravilu je koristio svoje provjerene suradnike (uključujući Jima Keltnera). Najpoznatiji je soundtrack za Wendersov film Paris, Texas, koji je snimio s Jimom Dickinsonom.

Dojam o njegovom stilskom rasponu daju filmska muzika za vestern The Long Riders (s Davidom Lindleyjem) i blues priča Crossroads, suradnja s blues legendama Sonnyjem Terryjem i Browniejem McGheejem.

Cooder je do danas skladao glazbu za više od dvadeset filmova.

Kao studijski glazbenik pratio je niz zapaženih umjetnika kao što su Gordon Lightfoot, Eric Clapton, Bob Dylan, Van Morrison (Full Force Gale), Randy Newman, Steve Ripley (The Tractors), Pops i Mavis Staples i John Lee Hooker.

Cooder je rano bio uključen u svjetske glazbene projekte, mnogo prije nego što su se oni razvili u samostalan stil.

Godine 1974. snimio je dvije ploče s glazbenicima s Havaja pod vodstvom poznate domaće glazbenice Gabby Pahinui. Cooder je također sudjelovao na koncertu No Nukes 1979. u Madison Square Gardenu u New Yorku, gdje su umjetnici uključujući Brucea Springsteena, Little Stevena i Jacksona Brownea vodili kampanju protiv civilne i vojne upotrebe nuklearne energije.

Godine 1992., nakon što su glazbenici već zajedno svirali na Hiattovom albumu Bring the Family, Cooder je osnovao bend Little Village s Johnom Hiattom, Nickom Loweom i Jimom Keltnerom. Međutim, grupa je objavila samo jedan album.

Iako je rano pod utjecajem bluesa (njegovi uzori bili su John Fahey i Robert Johnson), proslavio se oživljavanjem tradicije svjetske glazbe, koncepta posve novog u to vrijeme. Posvetio se country i folk glazbi, kalipsu, havajskoj glazbi, gospelu, salsi, jazzu, ragtimeu i vodvilju.

Njegovi su se putovi uvijek iznova križali s onima Chieftainsa, koje, kao i on, zanimaju trendovi u svjetskoj glazbi.

Od ranih 1990-ih Cooder je sve više radio s glazbenicima iz drugih kultura, poput Indije, Afrike (na primjer s Ali Farka Touré iz Malija) i Južne Amerike. Dobio je Grammyja 1994. za rad s indijskim gitaristom Vishwom Mohanom Bhattom.

Posebno je uspješan projekt Buena Vista Social Club u kojemu su svirali kubanski glazbenici koje je odabrao Juan de Marcos González i oživio gotovo zaboravljeni povijesni kubanski glazbeni stil.

To je rezultiralo istoimenim dokumentarnim filmom (redatelj Wim Wenders) i brojnim albumima a pod imenima uključenih glazbenika. Njegov sin Joachim Cooder također je pripadao bendu.

Otprilike početkom 2010-ih, njegova se glazba fokusirala na prosvjede protiv političara, bankara i špekulanata. Godine 2018. s novom se snagom vratio gospelu.