Gdje je nestao čovjek?

Prije nepuna tri tjedna Goran Bare nije imao snage završiti ni prvu pjesmu na koncertu u Makarskoj. Nemoćno je držao mikrofon u ruci, teturao na stolici i pokušavao izustiti glas, umjesto kojeg je izlazio tek tihi dah. Dah čovjeka na izmaku snaga. Čovjeka umornog od dozivanja.

Snimke su se proširile društvenim mrežama, krenuli su komentari, zgražanje i podsmijeh. Kao i toliko puta dosad, tuđa muka postala je sadržaj za nekoliko minuta zabave.

U petak je stigla vijest da je Goran Bare preminuo. Posljednji dah. Posljednji stih. Posljednji rif. Posljednje hvala, nakon kojeg više nema bisa.

Pronađen je mrtav u svom domu, a vijest o njegovu odlasku odjeknula je glazbenom scenom i daleko izvan nje.

Zdravo za gotovo, sve dok jednom stvarno ne bude gotovo

I kao što to obično biva, smrt umjetnika, u ovom slučaju glazbenika, odjednom je oživjela priče o njegovu talentu, autentičnosti i životu. Već su mnogi, s manje ili više znanja o Baretu, napisali oproštaje i podijelili njegove stihove. Mnoge njegove izjave, koje su do jučer prolazile bez pretjeranog zanimanja, postale su citati.

Slične prizore već smo gledali kada su umrli Oliver Dragojević, Đorđe Balašević ili Halid Bešlić. Njihove pjesme preko su noći postale važnije, riječi mudrije, a njihova veličina neupitna. Ljudi su se prisjećali, plakali, dijelili uspomene i detalje iz života. I u svemu tome, bez sumnje, ima iskrenosti. Ali sjenu na tu iskrenost svaki put baci isto pitanje: zašto ljude počnemo toliko glasno voljeti tek kada ih više nema?

Dok su živi, računamo na njih. Na još jednu pjesmu, koncert ili druženje. Nalazimo im mane, trošimo ih i podrazumijevamo, kao da će zauvijek biti tu, onako i onoliko koliko nama odgovara.

A onda na vrata pokuca smrt i kao rijeka nabuja sve ono što smo mogli, a nismo. Sve što nam je bilo na dohvat ruke, a ostavili smo za poslije. Sve što je bilo jednostavno, a činilo nam se kompliciranim. Sve ono što nam je bilo darovano za uživanje, dok smo sreću tražili na pogrešnom mjestu.

Zakašnjelo razumijevanje

Goran Bare bio je, bez sumnje, veliki glazbenik. Struka će reći možda i jedan od najvećih na ovim prostorima, voljeli njegovu glazbu ili ne. Iza sebe je ostavio pjesme koje će nadživjeti vrijeme u kojem su nastale i glas koji se nije mogao zamijeniti drugim.

Ali, iza tog glasa stajao je čovjek. Čovjek čiji život nije bio jednostavan, čije su gubitke i borbe mnogi poznavali, a čije su slabosti nerijetko bile izloženije od njegovih vrlina.

Njegovu patnju ne treba romantizirati. Patnja nikoga ne čini velikim, kao što ni ovisnost i pogrešne odluke nisu preduvjet za stvaranje velike umjetnosti.

Bare nije morao biti slomljen da bi bio vrijedan. Nije morao pobijediti sve svoje slabosti da bismo priznali njegovu veličinu. I nije morao umrijeti da bismo se prema njemu odnosili s poštovanjem.

Kao ni bilo tko drugi, bio on dio javnog života ili našeg malog, privatnog svijeta.

Bare je nosio svoje mrakove, tuge i gubitke, a dio toga čuo se i u njegovim pjesmama.

O svojoj ovisnosti o heroinu govorio je javno. No, umjesto da u čovjeku koji se godinama borio sa sobom prepoznamo i njegovu ranjivost, često smo dobivali dvije krajnosti: ruganje ili romantiziranje njegove propasti. Kao da je njegova bol bila još jedan dio predstave, nešto što ga je činilo zanimljivijim, autentičnijim, gotovo mitskim.

A nije bila predstava. Bio je to njegov život.

Danas, kada su ostale njegove pjesme, o istoj toj ranjivosti govorimo s razumijevanjem koje mu je pripadalo i ranije i koje bi mu, možda, produžilo život.

Dok još nije kasno

Odlasci javnih osoba izazivaju kolektivnu reakciju i ako išta iz toga možemo naučiti, onda to nije samo da umjetnici žive kroz svoja djela. To već znamo. Njihove pjesme ostat će s nama, kao dio naših života, uspomena i vremena koja se ne mogu vratiti.

Pitanje je možemo li nešto naučiti i dok su ljudi još ovdje. Ljudi koji su nam bliski, s kojima dijelimo svakodnevicu i od kojih nas ne dijeli ekran.

Sjetiti se onoga koji se danas bori, kojega je lako ismijati, kojega smo prekrižili jer nas je razočarao. Ne moramo ga spasiti, popraviti ni razumjeti baš sve što radi. Ponekad je dovoljno ne okrenuti njegovu bol protiv njega. Ne dodavati težinu onome tko se već jedva nosi sa svojom.

Jer kada čovjek ode, lako je pronaći lijepe riječi. Teže ih je pronaći dok je još tu, dok je nesavršen, dok nas razočarava i dok ne znamo što bismo s njegovom boli.

A možda ih upravo tada najviše treba. Da ih se ne sjetimo kasno.