Fra Ivica Perić: "Korak po korak gradimo školu, hvala Hercegovini na podršci našoj misiji"

Jeste li se ikada zapitali kako je to biti misionar? Kako donijeti odluku da će te cijeli život kročiti najsiromašnijim dijelovima svijeta, graditi vodovode, dovoditi električnu energiju, podizati škole, ambulante, crkve... I ona kada sve to završite na jednom mjestu, onda idete dalje, opet u zemlju gdje ništa od toga nema i sve radite od početka. Upravo tako već 35 godina živi misionar fra Ivica Perić.

Marija Zorka Vasilj, djevojka iz Međugorja provela je godinu dana u misiji gdje djeluje fra Ivica i nakon povratka u Hercegovinu, duboko dirnuta onim što je doživjela u misiji u Zambiji, odlučila je pokrenuti veliki humanitarni projekt 4 koncerta na kojima se prikupljaju sredstva za izgradnju škole u misiji gdje djeluje fra Ivica.

Prvi je koncert 30. siječnja u Mostaru, a uoči početka velike humanitarne priče donosimo razgovor sa fra Ivicom Perić.

Već 35 godina djelujete u Africi, prošli ste kroz nekoliko misija svaki put započinjući nove projekte od nule. Jeste li uopće uspjeli zabilježiti što je sve do sada napravljeno?

Prva misijska država bila mi je Uganda, gdje sam proveo 13 godina, a potom sam prešao u Ruandu gdje sam bio 19 godina i sad sam zadnje dvije i pol godine u Zambiji. Prvo smo u Ugandi župu podigli usred ničega i izgradili samostan, crkvu, ambulantu, a zatim smo u Ruandi napravili doista veliki posao. Uspjeli smo pokrenuti vrtić, izgraditi osnovnu i dvije srednje škole, radionice za praktičnu nastavu, veliku kuhinju s blagovaonicom za sve učenike, učeničke domove za djevojke i momke, sportsku dvoranu te kustodijalnu kuću i centar Sv. Franjo za mir i pomirenje. Doveli smo vodu u škole, izgradili tri velike podzemne cisterne za vodu, igrališta, opremili smo radionice za stolare, zidare, kupili šivaće mašine za krojače, opremili informatički kabinet, napunili i uredili dvije školske knjižnice. Učinili smo da naš školski Centar 'Otac Vjeko' postane jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova u Ruandi. Odškolovali smo više od 3.000 mladih ljudi i tako im dali priliku za jedan bolji život.

I sve to donacijama našeg naroda koje, putem humanitarne udruge 'Srce za Afriku', dolaze iz cijeloga svijeta te donacijama naših misijskih centrala u Sarajevu i Zagrebu. Puno je tu bilo i drugih projekata, ali evo nabrojao sam one najveće. Da podsjetim, puno toga promijenilo se nakon siječnja 2007. godine, kada su u Kivumu prvi puta došli Maja i Željko Garmaz, bračni par iz Osijeka. Njihov dolazak donio nam je veliko prijateljstvo, a oni su se u Kivumu počeli vraćati svake godine tražeći najbolji način kako animirati ljude da pomognu naše projekte.

Iz tog našeg prijateljstva izrodila se Humanitarna udruga 'Srce za Afriku', putem koje su počeli skupljati donacije za Centar 'Otac Vjeko'. Izdali su i dvije knjige - "Naš čo'ek u Africi", o mom misionarskom putu te 'Fra Vjeko Ćurić svetac našeg doba', o pokojnom fra Vjeki, koje su se prodale u tisućama primjeraka, što je također iskorišteno za izgradnju našeg školskog centra. Njihov angažman putem humanitarne udruge 'Srce za Afriku' je prepoznat među ljudima i pokrenula se zaista prava lavina dobrote zahvaljujući kojoj mi možemo i graditi infrastrukturu i školovati siromašnu djecu.

Od ljeta 2022. ste u selu Mwakapandula. Našao sam podatak da vas je dočekalo 56 hektara praznog zemljišta bez vode i struje. Kako danas to izgleda? Što ste uspjeli napraviti u skoro 3 godine u ovoj misiji?

Da, istina je. Kada sam došao u selo Mwakapandula, dočekalo me prazno zemljište i jedna malena kućica bez struje i vode. U dogovoru s mještanima i Majom koja u Hrvatskoj vodi udrugu 'Srce za Afriku', napravili smo plan što bi bilo ono najpotrebnije u novoj misiji. Tako smo, odmah po mom dolasku napravili višenamjensku dvoranu gdje sam se u početku okupljao s mještanima i dogovarao oko projekata koje bismo započeli. Htio sam iz prve ruke čuti što je ljudima ovdje najpotrebnije. Za ove dvije i pol godine pokrenuli smo vrtić, izgradili smo dodatne objekte i nabavili mlinove za žitarice, izgradili samostan, skoro je dovršena i Crkva, a u planu je gradnja škole, ambulante. Zapravo, sve ono sto su mi i sami mještani rekli da je najpotrebnije.

Također, u okviru višenamjenske dvorane, gdje nam je smješten vrtić, pokrenuli smo i školu opismenjavanja za odrasle, a zahvaljujući projektu "Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost", koji nam financira Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, uz Udrugu 'Srce za Afriku' koja je nositelj projekta, opremili smo i pokrenuli školu krojenja i šivanja.

Koliko ljudi se oslanja na vašu misiju? Što najviše traže od vas?

Praktički, cijelo selo, jer sam im svojim dolaskom rekao i pokazao da se mogu osloniti na mene, da ćemo skupa ići u gradnju novih projekata i da ćemo ovom selu omogućiti bolju budućnost. To na kraju i jeste cilj misije - dati ljudima mogućnost za bolju budućnost. Ono što u posljednjih godinu dana najviše traže od mene jeste hrana i voda, jer nas je početkom 2023. pogodila velika suša, koja je proglašena nacionalnom katastrofom, jer evo skoro godinu dana nismo imali ni kapi kiše. Kažu da je to najveća suša koja je posljednjih 40 godina pogodila južni dio Afrike, kojemu pripada u Zambija. Bogu hvala, sada je kiša krenula padati i polja koja ljudi obrađuju se oporavljaju. Ali, sve je bilo uništeno zbog nedostatka kiše.

U to vrijeme tražili smo izvanrednu pomoć našeg naroda u Hrvatskoj i BiH kako bi, pored nabavljanja hrane, izgradili i vodnu pumpu jer su sve pumpe u selu presušile. U rekordnom roku od tjedan dana skupljen je novac i krenuli smo kopati i pronašli vodu na 69 metara dubine. Naravno da je odmah napravljena vodna pumpa koju sada narod koristi svakodnevno, a podijelili smo i više od 30 tona hrane.

U jednom intervjuu ste rekli kako djeca ne idu u školu jer nemaju uvjete, ako djevojčice od 13-14 godina su već majke. Jeste li uspjeli u ove skoro 3 godine to dijelom promijeniti, djeci približiti mogućnosti obrazovanja?

Trudim se djeci približiti školovanje kroz pokretanje škola od kojih će oni imati korist čim dobiju diplomu. To su većinom zanati - šivanje, krojenje, zidarstvo, stolarski zanat…, gdje se oni odmah po završetku školovanja mogu zaposliti i raditi u struci, a samim time pomoći i doprinijeti svojoj obitelji.

Ponekad bude teško uvjeriti djecu da trebaju ići u školu, jer još uvijek žive s uvjerenjem da je to potpuni gubitak vremena i da je bolje da okopavaju zemljane površine, idu po vodu na pumpe koje su udaljene po nekoliko kilometara od njihovih kuća. Ali, trudimo se svim silama djecu privući u škole i pružiti im mogućnost. Jer, pružena mogućnost je ono što im treba - da vide da mogu, da vrijede, da mogu stati na svoje noge, da mogu napraviti čuda. Uspjeli smo u Ruandi, ne sumnjam da ćemo uspjeti i u Zambiji.

Rekli ste ranije da je narod po selima Zambija jako siromašan, da žive u kućama gdje su zidovi od blata, krovovi od trske, a volovi su prijevozno sredstvo. Je li i danas tako?

Jeste, kućice su okrugle od blata, krov je trska, volovi su svugdje po selu, to je ovdje zapravo jedino prijevozno sredstvo. Toaleti su udaljeni što više moguće od kuće, kuhinja je većinom vani, odjeća se suši na drveću, putevi u selu su loši, ako trebaju nešto obaviti u susjednom gradu ili selu, ljudi znaju pješačiti i po 10 kilometara do glavnog puta odakle onda idu na autobus.

Hercegovina priprema 4 humanitarna koncerta za projekte u vašoj misiji, osobito izgradnju škole. Kolika su sredstva potreba za takvo nešto?

To je veliki projekt i potreban su velika sredstva. U okrugu nema kvalitetnih škola te će centar biti dosta veliki i počet ćemo postupno. Želja nam je da početak bude sa vrtićem kako smo i krenuli i tako nastaviti dalje. Bez kvalitetne obuke djece neće biti ni uspjeha.

Jako je važno da se počne i s Božjom pomoći i dobrih ljudi privesti će se kraju. "Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača". Svaka pomoć je zlata vrijedna. Jako je važno da se i veća javnost upozna što i kako radimo i koliko još osoba pati. Hvala im na toj inicijativi.

Koliko vam osobno znači ova priča koju su pokrenuli mladi ljudi Hercegovine?

Istinski me raduje kada se mladi ljudi uključe u djelovanje misije, kao i organiziranje događaja kojima je glavni cilj pomoć našoj misiji. To je dokaz da još uvijek postoje mladi ljudi koji nisu zaboravili na empatiju i pomoć bližnjemu u nevolji.

Kada vas možemo očekivati na našim prostorima?

U BiH i Hrvatsku dođem otprilike jednom u godinu, dvije dana. Za ovu godinu ne znam hoću li i kada uspjeti doći, obzirom na veliki broj pokrenutih projekata ovdje u selu.

Umori li se čovjek nakon 35 godina takvog rada?

Zna biti izazovno i teško, posebno na početku, kada se jedna misija diže iz nule, ali ovo je moj poziv, ja ga živim svaki dan.  Jesam li tako nešto planirao kad sam odlučio biti misionar? Nisam. Prepustio sam se u Božje ruke, pa neka me On vodi. Glavni moj san je pomoći ovom narodu jer potencijal imaju, treba ga samo njegovati i graditi, kako bi mogli skrbiti za sebe i svoje obitelji. Zato sam tu, zato ne odustajem i zato volim sve što radim.

Zahvaljujem se svim dobrim ljudima otvorena srca koji prepoznaju moj rad i rad udruge 'Srce za Afriku' koja neumorno radi kako bi svi započeti i zamišljeni projekti bili i završeni. Pozivam sve one koji to mogu, da nam se priključe i pomognu, sva informacije mogu naći na Facebook i Instagram stranici Srce za Afriku. Puno je lakše kada znate da imate nekoga tko je tu, čuva vam leđa i iz ljubavi radi sve ovo za bolju budućnost jednog afričkog naroda. Hvala Vam od srca!

Vjerujem da ima mnogo ljudi koji žele pomoći, ne samo preko najavljenih koncerata nego i preko udruge 'Srce za Afriku' koju spominjete. Pojasnite nam kako to možemo učiniti?

Humanitarna udruga 'Srce za Afriku', koja djeluje i u Hrvatskoj i u BiH, prije nekoliko je godina pokrenula projekt 'Prijatelj Centra Otac Vjeko'.   To je program pomoći našim štićenicima kroz pomoć našem Centru. Sa 100 eura godišnje možete omogućiti našim štićenicima da idu u vrtić i školu, da dobiju obrok, vodu za piće i potreban pribor za rad. A oni će vam se odužiti toplim riječima i divnim pismima. Prijatelji 'Centra Otac Vjeko' mogu pomagati i mjesečnim uplatama, ne mora biti uplata za cijelu godinu odjednom, nemaju višegodišnju obvezu plaćanja, jer svake godine odlučuju ponovo žele li i dalje biti 'Prijatelji Centra'.

'Prijatelj Centra Otac Vjeko' možete postati bilo kada u godini i možete živjeti bilo gdje u svijetu I svaka 4 mjeseca dobiju pismo u kojem ih obavještavam o svim novostima u misiji, a u svakom pismu javlja vam se svaki puta drugo dijete iz naše misije, jer želimo da kroz pisma upoznate što više naše onih o kojima skrbimo i njihovih životnih priča.

Sve informacije o ovome projektu možete dobiti na mailu srce.za.afriku@gmail.com