Bez njega bi rock scena bila kao stol bez jedne noge

Branimir Johnny Štulić zasigurno je jedan od najtalentiranijih pjesnika među rock autorima, a što se tiče samog skladateljstva, osim što je bio iznimno plodan dok je to ozbiljno radio, Štulić je i jedan od najvažnijih autora jugoslavenske scene.

Poznat je po tome što je pisao čak dvije, tri pjesme tjedno. Njihov zvuk obilježila je jednostavnost, većina ih je skladana u 4 lagana akorda jer se Štulić htio približiti obožavateljima time što im je htio olakšati sviranje njegovih pjesama.

Rođen je u Skoplju na današnji dan, 11. travnja 1953. godine i proveo prvih nekoliko godina života u Makedoniji, a poslije je često mijenjao boravišta, upijajući glazbu različita žanrovskog i ugođajnog podrijetla.

Često ćemo o njemu pročitati kako se formirao se pod jakim utjecajem narodne glazbe (osobito makedonske) te britanske pop-kulture, posebno Beatlesa. Najveću popularnost i ključne autorske dosege ostvario je u novovalnome sastavu Azra.

Štulić se s roditeljima 1958. godine doselio u Jastrebarsko, a dvije godine kasnije u Zagreb.

Neformalnu glazbenu karijeru započeo je u Zagrebu, izvodeći samostalno na akustičnoj gitari starogradske skladbe, sevdalinke i klasike autorskog tandema Lennon – McCartney.

U vremenu Azre

Godine 1975. osniva Balkan Sevdah Band, a dvije godine poslije utemeljuje sastav Azra, nazvanu prema pjesmi »Der Asra« Heinricha Heinea. Na čelu Azre Štulić u razdoblju od 1980. do 1988. ostvaruje utjecajan i komercijalno uspješan opus od sedam studijskih i dva koncertna albuma.

1979. godine izašao je Azrin prvi singl “Balkan – A šta da radim” kojeg su snimili s producentom Parnog Valjka, Huseinom Hasanefendićem. Singl je bio uspješan a grupa je dobila pridošlicu, basistu Mišu Hrnjaka. To ljeto su proveli svirajuću po trgovima i na moru.

Već 1980. snimili su album “Azra” koji ih je ujedno i izbacio na rock scenu, smatrajući ga jednim od najboljih jugoslavenskih albuma tog žanra.

1981. godine u javnost su s albuma pustili singl “Lijepe žene prolaze kroz grad – Poziv na ples – Suzy F.” na čijem je stvaranju opet sudjelovao Husein, pokazujući svoj talent ne samo u produkciji već i u sviranju gitare.

Slijedili su potom dupli album "Sunčana strana ulice", trostruki album uživo “Ravno do dna” u sklopu kojeg su održali 7 koncerata, odradivši i mini-turneju.

Azra 1982. izdaje drugi dupli album “Filigranski pločnici”, 1983. Boris Leiner i Branimir odlaze u Njemačku snimati albume nakon Mišinog napuštanja benda. Tada nastaju “Mon ami”, “No comment”, “Duboko u tebi”, “Kao i jučer” a i obradili su jednu poznatu narodnu pjesmu “Klinček stoji pod oblokom”.

Nakon Azre, uglavnom Nizozemska

Štulić se 1987. ponovno nalazi s Juricom Pađenom, Leinerom i Kippom te snimaju obrade poznatih pjesama kao što su “Satisfaction” od Rolling Stonesa i “Adio Mare” od Vlahe Paljetka. Uz dodatak nekih novih pjesama pretvaraju to u album “Između krajnosti”. 1988. izdaju još jedan živi album “Zadovoljština”.

Pjesme koje je bend stvarao proglašene su kao jedne od najboljih jugoslavenskih, ikada. Ne samo zbog kvalitete njihove glazbe nego i zbog povezanosti koju su ostvarivali s publikom.

Njegova poetika u pravilu proizlazi iz revolta ogorčenog marginalca, a tri najčešća tematska područja ("erotika, politika, grad") na prvim ostvarenjima sastava artikulirana su kao kontrastna fuzija lokalnoga i globalnoga, tradicionalnoga i novovalnoga, uličnoga i 'knjiškoga', urbanoga i provincijalnoga.

Pošto se 1984. preselio u Nizozemsku, započeo je samostalnu karijeru. Ambiciozno ostvarenje It Ain’t Like in the Movies at All objavljeno je 1986. pod njegovim, ali i imenom matičnoga sastava. Taj trostruki album sadržavao je engleske inačice skladbi Azre ('Marina', 'Lijepe žene prolaze kroz grad'), nekoliko novih pjesama ('Your Majesty') te reinterpretacije standarda poznatih svjetskih izvođača ('Wild Thing' grupe The Troggs, 'The Dock of the Bay' Otisa Reddinga).

Štulićeva iduća samostalna ostvarenja (Balkanska rapsodija, 1989; Balegari ne vjeruju sreći, 1990; Sevdah za Paulu Horvat, 1995) žanrovski su heterogena i lišena kreativnog fokusa, oslanjajući se na iskušanu kombinaciju novog materijala, tradicionalnih motiva (osobito sevdaha) te obrada domaćih i svjetskih standarda popa, rocka i folka. Njegov solo opus općenito se (osobito u drugome dijelu) smatra mnogo manje značajnim i umjetnički konzistentnim u odnosu na stvaralaštvo Azre.

Od sredine 1990-ih povukao se s glazbene scene, što je dodatno učvrstilo percepciju njega kao iznimne "otpadničke" figure rock and rolla.