Azrini ''Filigranski pločnici'' objavljeni prije 40 godina

Prva naklada otisnuta je u pogonu zagrebačkog Jugotona već 7. svibnja, a onda se u narednih mjesec dana već drugi po redu dupli album Azre, u tom trenutku možda i najomiljenije ovdašnje rock grupe, razvozio po svim prodavnicama ploča u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi tinejdžer stiskao je svoj džeparac u šaci, očekujući što će novo reći Branimir Johnny Štulić, neokrunjeni rock prorok i već u tom trenutku polubožanstvo tadašnjim tinejdžerima.

U trenutku izlaska novog albuma, Štulić je već u malo više od dvije godine na tržište izbacio mnogo singl ploča, prvi album jednostavnog naziva Azra, drugi album, prvi dvostruki u karijeri, nazvan „Sunčana strana ulice“, kao i trostruku ploču sa živim snimcima, pod nazivom „Ravno do dna“, na kojem je zabilježena atmosfera s jednog od koncerata u kultnom zagrebačkom klubu „Kulušić“, iz jeseni 1981., a koji se i danas smatra ponajboljim live albumom svih vremena na ovim prostorima.

Iz današnje perspektive je teško shvatiti toliku količinu diskografske aktivnosti, kada, čak i u vremenu brzog i lakog snimanja i objavljivanja pjesme, uz samo „par klikova“ možete na Youtube postaviti i stotine novih pjesama, nemoguće je pronaći nekoga tako silno aktivnog kao što je Štulićeva Azra bila u tom periodu prvih par godina osamdesetih. Uz sve to, turneja je praktično bila stalna, a pamti se upravo i petodnevno sviranje zaredom u već spomenutom „Kulušiću“, što, usprkos ne baš velikom kapacitetu dvorane, govori kolika je bila popularnost Azre i kolika je bila energija benda i njegovog pokretača.

Ne čudi stoga što je Jugoton dao Štuliću praktično otvorene resurse, u vremenu kada je, kao i danas, bio normalno da izvođač objavi par singlova i jedan album godišnje, Azra je bila neuzaustavljiva! Dvostruki, trostruki album, po uzoru na britanski The Clash, nije za Štulića, Hrnjaka i Leinera bio nikakav problem! Raja ih je voljela, tražila se karta više, citirali su se stihovi, osnivali bendovi po uzoru na Azru, svaki drugi tinejdžer htio je pisati pjesme poput Johnnyja...

U tom svjetlu treba gledati i „Filigranske pločnike“, Štulić je na njih praktično stavio sve što je imao u tom trenutku, ne razmišljajući uopće da bi možda nešto trebalo i izbaciti. Kao i prethodni album, „Sunčana strana ulice“, našle su se tu pjesme različitih tema i glazbenih pravaca, političke, ljubavne, generacijske, filozofske, posvećene ne tako davno upokojenom Titu, okoštalom sustavu, strahu od Rusa, političkim previranjima u Poljskoj, gubitku iluzija u revoluciju i socijalizam. Pjevao je Štulić o zahrđalim herojima, koristoljubivim partijcima koji „jedu govna i sanjare“ ili, čak, „prede u prašinu“, tražio je izgubljene ideale šezdeset osme, već tada nacrtao klasičan izgled „salonskog ljevičara“, ali album je išao i drugom stranom – ljubavnim pjesmama, crticama o ljudima koji su Štulića okruživali u to doba, a išao je daleko sve do Irana, katmandua, da bi se lirski vratio i na samu najvažniju sporednu stvar na svijetu – nogomet, u pjesmi „Nikom nije lepše neg' je nam“.

Stigao se na „Filigranskim pločnicima“ obračunati i sa Jurom Stublićem, direktno i, po mišljenju mnogih, sasvim nepotrebno, praktično ne vidjevši vlastiti odraz u ogledalu, no fanovi su mu sve opraštali. „Filigranci“, kako se albumu tepalo, bili su koloplet kultnih pjesama, čiji stihovi su se pjevali, citirali, zborski izvodili uz gitaru u parkovima, na plažama, ali i slušali u hladnim studentskim sobama.

Imao je Štulić poruku za svakoga, slobodni stil njegovog pisanja i specifičnost njegova pjevanja spajali su ulični sleng i Krležijanstvo, zagorsko narječje i šumadijsku ekavicu. Ljubavni stihovi kod Štulića nisu bili ljigavi kako na Balkanu znaju biti, oni su bili klasa iznad, nešto kao „da ti pričam o slobodi, da se glupiram, da ti kažem – oh, ti, ludo, jedina!“. Ili čak i kad ljubav puca i nestaje, nešto kao „Napušteni brodovi, plivaju lijeno, rastočene olupine, kao ti i ja.“

Bilo kako bilo, kritika ga je optuživala za megalomaniju, ali Štulić je davao raji ono što je raja u tom trenutku iskala. Lokalno rock božanstvo, čovjek s postera i majica, kemijskom iscrtanih logoa Azre na jeans jaknama i majicama, nije kalkulirao – davao je sve i davao je to odmah! Na albumu, kojeg je sam Štulić producirao, svirka je bila umjerenija, album je bio protočniji i mirniji nego ranije ploče, pogotovo kad se prođe politički intonirana A strana.

Mišo Hrnjak na basu odradio je svoje zadnje dionice u Azri, Boris Leiner čvrsto je svirao bubnjeve, Štulić je davao sve od sebe na gitari, furajući kroz razne stilove, od bluesa do jazza. Kad smo već kod jazza, pokojni zagrebački multiinstrumentalist, Miroslav Sedak Benčić, dao je poseban stih „Filigranskim pločnicima“. Iako je naslov albuma vukao prema jugu tadašnje zemlje, današnjem Kosovu, sound ploče bio je barokno jazzerski, sa fenomenalnim klavijaturama, orguljama, saksofonima, flautama...

Sve u svemu, jedan od najvećih albuma ikada, vječni Top 10 album u svim relevantnim izborima u zadnjih 40 godina na južnoslavenskim prostorima. I zadnja velika ploča Azre i Štulića, koji je, baš poput meteora, dugo putovao svemirom, onda se naglo pojavio na našem nebu, uz silnu energiju i prasak promijenio mnog toga, utisnuo se u nezaborav generacija, da bi nestao u dimu koji se polako razilazio...

No, uvijek ostaje muzika – i kultni omot, slučajno „okinuta“ fotografija autora Mio Vesovića. Na fotografiji Štulić, djevojčica sa školskom torbom na leđima i u pozadini, igrom slučaja, milicijski Fićo. Generaciji koje su došle, teško ćete objasniti svu simboliku odrastanja u osamdesetima, a koja se na tom omotu ploče i danas može vidjeti. I kroz pjesme na njoj, potpuno osjetiti.