Znate li kako je nastala jedna od najpoznatijih knjiga svijeta?
Guinnessova knjiga rekorda prati nas od djetinjstva, a većini nas vjerojatno je nekad pala na pamet ideja o probijanju nekog rekorda i slavi koju bismo stekli. Bilo što može poslužiti kao povod i ne biste vjerovali čega se sve ljudi dosjete.
No postoje neka pravila i ono najčešće pitanje – dobije li se novčana nagrada za to? Saznajte u ovim zanimljivostima o jednoj od najslavnijih knjiga svijeta.
Guinnessova knjiga rekorda prvi put je objavljena 1955. godine. Prvotni plan bio je podijeliti besplatne primjerke po irskim i britanskim pubovima, no srećom po autora i nakladnike, ipak se krenulo u prodaju.
I dobro da jest! Od tada do danas njezina popularnost ne jenjava. Ako ostavimo sa strane knjige poput Biblije i Kurana, GKR jedna je od najprodavanijih knjiga svijeta. Objavljena je u 100 država svijeta, na 23 jezika, a svojedobno je i sama bila svojevrsni rekord prodaje.
Kad smo kod rekorda same Guinnessove knjige rekorda, spomenimo još jedan neslavni rekord koji knjiga drži: najčešće je ukradena knjiga iz javnih knjižnica.
Hm… Guinness, pubovi… Ima li ova knjiga veze s pivovarom? Itekako! Upravo je pivovara Guinness bila vlasnik knjige. Točnije, Sir Hugh Beaver osmislio je ideju za knjigu, a on sam je u to doba bio direktor pivovare.
Kako je Beaveru uopće pala na pamet ta ideja? Beaver je nakon lovačkog druženja s prijateljima sjeo u pub i nakon nekoliko piva počela je rasprava o tome koja je najbrža ptica. Nikako se nisu mogli dogovoriti, a nisu mogli pronaći ni adekvatnu literaturu koja bi riješila svađu jednom zauvijek. U tom trenutku sjetio se koliko često rasprave među natjecateljski nastrojenim muškarcima u pivnicama završe neriješeno i kako bi bilo zgodno kad bi postojala knjiga koja bi presudila u svađama.
Godišnje se za obaranje rekorda raznih vrsta prijavi oko 50.000 ljudi. No samo tisuću njih uđe u Guinnessov krug – što i nije mala brojka. Vrijedi pokušati, zar ne?
No postoje kategorije u kojima se iz etičkih i sigurnosnih razloga ne možete natjecati. Stoga nemojte ni pokušavati ništa prilikom čega biste nanijeli bol životinji ili ju ubili. Natjecanja u ispijanju alkoholnih pića ili konzumiranja namirnica koje mogu biti opasnost po ljudsko zdravlje također su obustavljene.
S druge strane, postoji čitav niz bizarnih rekorda kojima možete ubiti vrijeme: najviše post-it papirića nalijepljenih na lice, slaganje najmanje Rubikove kocke od jedva 6 milimetara, najteži predmeti podignuti ljepilom…
Simpatičan pokušaj obaranja rekorda dogodio se u Iranu kada su pokušali usred Teherana napraviti najveći sendvič na svijetu, no nisu uspjeli jer su ga – pojeli! Bio je dugačak 1500 metara. Ali, kako su ga s jedne strane suci počeli mjeriti, ljudi s drugog kraja su ga počeli jesti. Je li sendvič djelovao tako ukusno ili više nisu mogli izdržati, nepoznato je – sigurno je samo to da su pojeli dokaz i tako poništili natjecanje.
Jedno od najčešćih pitanja jest: dobije li onaj tko obori rekord ikakav novac? Ne. Nema novčane nagrade (zamislite koliko bi ljudi tek onda hodalo s papirićima nalijepljenima po licu), samo se dobije certifikat kao potvrda. No nakon javnog priznanja mogu uslijediti primjerice sponzorstva, slava i neki drugi kanali za zaradu.
