Zaspao u vrijeme carstva, a probudio se u sovjetskoj Rusiji

Običan seljak Ivan Kačalkin imao je sreće. Kada je zaspao najdužim letargičnim snom u povijesti, nisu ga liječili vračevi narodnim sredstvima rasprostranjenim u Rusiji prije revolucije (bajalicama, molitvama, polijevanjem svetom vodicom ili paljenjem kudjelje na grudima). Njegovo spavanje odvijalo se pod nadzorom liječnika.

Kačalkinu je bilo 38 godina kada je zaspao tako dubokim snom da su svi pokušaji buđenja bili uzaludni. Bilo je to 1896. godine. U prvo je vrijeme davao izvjesne znakove života: mogao je malo otvoriti oči ili pokretati ruke. To ga je spasilo od opasnosti da bude živ zakopan. Naime, ljudi koji bi pali u letargičan san često su bili proglašeni mrtvima i sahranjeni. Rijedak medicinski fenomen privukao je pažnju liječnika. Pacijent je prebačen u prijestolničku psihijatrijsku kliniku. Pored njega je organizirano dežurstvo, a hranjen je želučanom sondom.

Međutim, dvije godine kasnije sva je fizička aktivnost oboljelog prestala. Njegova letargija poprimila je najteži oblik: potpuno se prestao pomicati, koža mu je bila blijeda i hladna, zjenice više nisu reagirale na svjetlost, disanje mu je bilo jedva primjetno, a puls samo dva-tri otkucaja u minuti. U takvom je stanju proveo još 20 godina.

"Živi leš"

Kačalkin je bio jedinstven pacijent, ali kada se iznenada probudio 1918. godine, postao je prava senzacija. Znanstvenici iz Njemačke, Velike Britanije, Nizozemske i Austro-Ugarske dolazili su vidjeti ovo "čudo" .

U Rusiji se nalazio pod osobnim nadzorom dobitnika Nobelove nagrade Ivana Pavlova. Evo što je čuveni fiziolog zapisao o Kačalkinu u svojim bilješkama:

"...Sada ustaje iz kreveta. Govori mnogo i potpuno razumno. O svom proteklom stanju kaže da je razumio sve što se oko njega događa, ali da je u mišićima osjećao strašnu, nesavladivu težinu, tako da mu je bilo teško disati. To je bio razlog zašto se nije kretao, jeo ni govorio."

Međutim, seljak nakon buđenja nije dugo poživio. Umro je iste 1918. godine od srčanog udara. Tijekom godina ležanja organi su mu atrofirali i nakon buđenja nisu mogli podnijeti povećano opterećenje. Nikad se nije vratio normalnom životu. Teško je mogao ustati bez tuđe pomoći i sporo je hodao na štakama, hranio se samo tekućom hranom, prenosi russia beyond.

Što je prouzrokovalo spavanje?

Znanstvenici su detaljno proučili Kačalkinov slučaj. Akademik Pavlov sa svojom teorijom spavanja imao je vlastito objašnjenje. On je smatrao da se čitava aktivnost ljudskog živčanog sustava sastoji od smjenjivanja dva procesa – zamiranja i aktiviranja. Ali postoje i izuzeci. Ponekad stres koji je čovjek preživio može biti toliko jak da mozak aktivira zaštitnu reakciju u cilju sprečavanja živčane iscrpljenosti: svi se životni procesi usporavaju i čovjek tone u dubok san. Ovakve slučajeve psihijatri tretiraju kao katatonični stupor, svojstven čitavom nizu psihičkih poremećaja.

Po Pavlovljevom mišljenju, Kačalkin je pao u letargiju zbog snažnog emotivnog potresa. Seljak je bio strastveni monarhist, teško je podnio ubojstvo cara Aleksandra II., nestabilnu situaciju u zemlji, a zatim i smrt Aleksandra III. Sve ga je to prikovalo za postelju, iz koje nije htio ustati i u kojoj je zatim spavajući proveo 22 godine. Međutim, 1918. godine, kada je čuo kako liječnici razgovaraju o strijeljanju Romanovih, doživio je još snažniji šok, koji je izazvao njegovo buđenje.