Žali Bože drveta koje je posječeno da bi nastale neke knjige

MILO JUKIĆ je knjiga koja se sastoji od bezbroj tomova, a kojoj ne treba predgovor.
Internet je tako podesio da smo se prvo upoznali virtualno, a onda i ''manualno'' prilikom jedne pjesničke večeri u mostarskom OKC Abrašević.

Na svu sreću, kao ''dopisni članovi'' književnog establišmenta, odlučili smo ne gubiti se međusobno iz vida, ali s onom ugodnom ''distancom'' ispletenom od dobrohotnog cinizma, kolegijalnog uvažavanja i književnog asketizma. Barem ja na to tako gledam...

U serijalu intervjua s književnicima koje radim za portal Bljesak.info, Milo Jukić zauzima posebno mjesto, jer je i sam, kao putopisac, suradnik ovog popularnog internetskog medija. Između neprestanih putovanja i neumornog rada na mnoštvu književnih i drugih projekata, uspio je kolega Jukić naći vremena i za ovaj intervju. Hvala mu!

Bljesak.info: "Klepsidra" je jedna mala, ali vitalna nakladnička kuća kojom rukovodiš i koju si pokrenuo u svome Kreševu. Ujedno, klepsidra kao vodeni sat je simbol prolaznosti i smrti. Zašto baš taj naziv za Tvoje poduzeće? Što i kako radi ''Klepsidra''?

JUKIĆ: Naziv je predložio kolega Josip Ivanović, čija je knjiga Sal, jedan izvrstan roman, prva objavljena u „Klepsidri“. Radi se inače o maloj izdavačkoj kući koja se „pokriva onoliko koliko je pokrivač dug“ i ne puca na neka velika djela, ne u smislu knjiga koje izdaje, jer je, osim Ivanovićeve, izdano još nekoliko izvrsnih pjesničkih ostvarenja (Srđan Mršić, Mensur Ćatić, Lidija Pavlović Grgić, Sead Husić, itd.) već po tome da nikad neće postati tvrtka sa desetinama zaposlenih. Čim se nešto pretvori u biznis – gotovo je! Danas „Klepsidre“ ima, djeluje, postoji, sutra je možda neće biti i zbog toga se neće desiti nikakav zemljotres niti smak svijeta.

Bljesak.info: Već godinama su natječaji Književne zaklade ''Fra Grgo Martić'' među najpoznatijima i najpriznatijima i njihovo je organiziranje bilo nezamislivo bez Mila Jukića. Kako ocjenjuješ dosadašnje natječaje i nagrađena djela koja su u međuvremenu objavljena?

JUKIĆ: Amir Brka, Tanja Stupar-Trifunović i ja upravo privodimo kraju čitanje pristiglih rukopisa i izbor najboljih za 2017. godinu. To će biti šesti put da nagradimo autore najboljih rukopisa. Ukupni dojam je, makar zvučalo subjektivno, i više nego pozitivan, pogotovo kad se zna da su svoje prve knjige u Zakladi izdali danas ozbiljni i priznati autori i autorice poput Suzane Lovrić, Lanije Grebo, Feđe Bogdanovića, Srđana Mršića ili Aide Herceg, a nagrađivani su i neki od naših najboljih pisaca. Zaklada i dalje radi, mada s nešto manjim proračunom i nagradama, ali je i to velika stvar kad se zna da je većina književnih nagrada, ne samo u BiH već i u regiji, dokinuta, nestala.

Bljesak.info: Milo Jukić se u novije vrijeme bavi (i) putopisima. Gotovo da si stalno na putu, ali stižeš paralelno pisati i objavljivati svoja književna djela. Od početka ove godine objavio si knjige Od Đerdapa pa do Jadrana i Katolički rodovi župe Fojnica 1742.-1992. Čini se da si u obje navedene knjige napravio otklon i od proze i od poezije. Kakve su knjige u pitanju?

JUKIĆ: Da, često putujem i upravo sam se vratio sa 17-dnevne umjetničke Rezidencije „Kamov“ u Rijeci, koja mi je predstavljala i dobru bazu za putovanja, od Zagorja i Pokuplja, preko Gorskog Kotara, Kvarnera, Primorja i Istre, pa do Slovenije te Furlanije u Italiji.
U knjizi Od Đerdapa pa do Jadrana sakupljeni su prozni zapisi s takvih, književnih rezidencija, ali i privatnih putovanja u Rumunjskoj, Srbiji, Makedoniji, BiH, Sloveniji i Hrvatskoj, nastala od 2008. do 2013. godine. Pisani su u prvom licu, subjektivno, ali i nepretenciozno, „iz prve“; vjerujem, a to se već pokazuje, da ima prilično onih kojima bi mogli biti zanimljivi.
Podrijetlom rodova bavim se odavno, a prije ove, o katoličkim rodovima Fojnice, izdana je i dvotomna knjiga Katolički rodovi župa Kreševo, Banbrdo (Lepenica), Kiseljak i Deževice 1742.-1992., dok je u pripremi i do kraja ljeta će također biti tiskana knjiga Katolički rodovi na sarajevskom području od 1742. do uspostave austrougarske vlasti. I prije toga sam izdao nekoliko knjiga koje se bave poviješću i etnologijom, ovo je samo nastavak, jedna faza, a radove iz tih oblasti već godinama objavljujem i u periodici, u BiH i susjednim državama.
Naši arhivi, uključujući i samostanske, a meni su „pred nosom“ oni u Kreševu i Fojnici, kriju nevjerojatno blago kojim se gotovo nitko ne bavi. Što se mene tiče, da još u arhivima postoji kakvo kupatilo i toalet, ponekad bih mogao dopustiti da me unutra ostave deset ili mjesec dana, samo neka mi kroz kakvu rupu na vratima doturaju nešto hrane i ni minute mi ne bi bilo dosadno.

Bljesak.info: Tvoja posljednja knjiga poezije naslovljena je Od koložega do snežnika. Najavljena je i poetska stihozbirka Pitomošću okovano. Kad su (i zašto) sve te knjige nastale?

JUKIĆ: Knjiga Od koložega do snežnika napisana je, od A do Ž, jednoj ženi. Nastala je „slučajno“, pjesme su se pisale same, a ja sam ih samo sakupio na jedno mjesto. Znam, mnogi će pomisliti: E svašta, on, tj. ja, u 21. stoljeću piše pjesme, i to ljubavne! Znam, očito je to, i da velika većina ljudi više uopće ne zna što je ljubav. Zakržljali smo, udaljili se i „odmetnuli“ od života, od onog što stvarno vrijedi, zastidjeli se osjećaja, pa i ljubavi, a u zamjenu smo dobili in i cool stvari i polako postajemo roboti. Ja na to ne pristajem; ne plašim se, ne stidim i ne bježim od vlastitih osjećaja i tako je nastala knjiga.
Druga knjiga, zbirka Pitomošću okovano, nastajala je tijekom posljednjih 7-8 godina i predstavlja moj izbor iz onoga što sam kroz to vrijeme pisao, a dosad nije objavljeno.

Bljesak.info: Unatoč tolikim obvezama koje znače stalna putovanja, redovno pisanje, uređivanje knjiga i rukopisa, stigneš se baviti i jednim zanimljivim hobijem – arheologijom. Ujedno si i pasionirani tragač za kristalima. Postoji li tu neki redoslijed važnosti, neki prioriteti prilikom obavljanja svih tih zanimljivih poslova?

JUKIĆ: Ne, nema redoslijeda, prioriteta ni velikih planova, naprosto se u određenom trenutku bavim onim što me trenutno najviše „uzima“. Ponekad uvečer planiram kako ću sutra ostati kući i raditi putopis, dovršavati priču ili poraditi na nekom radu iz povijesti, a onda se ujutro, nekad čak i u noćnim satima, za 15 minuta spakiram i krenem. Kuda? Popisi zanimljivih mjesta su uvijek u glavi, „ugravirani“ sve dok ih ne vidim, doživim i prekrižim, a stalno se dopunjavaju. Je li to neki arheološki lokalitet ili neki stari rudnik u kojem će se naći kristala, a sve to je ujedno potencijalno dobar prostor za neki budući putopis, manje je važno. Može djelovati prepotentno ili tako nekako, ali da ljudi znaju koliko je važno živjeti u potpunoj slobodi i usto osluškivati samog sebe, siguran sam da bi mnogi korjenito promijenili vlastiti život.

Bljesak.info: Kako privatno izgleda život jednog (puto)pisca, urednika i radoholika?

JUKIĆ: Već nekoliko godina živim sam, a prije izvjesnog vremena sam kupio livadu zaraslu u šikaru, trnje i grmlje, tri duluma, u zaseoku Hrasno, pet minuta od Kreševa. Zaselak, jedna prelijepa visoravan, osunčana i kao bogomdana za nekog kao ja, ima tek nekoliko stalnih stanovnika. Tu će, u šumi, gdje se doslovno čuju samo pjev ptica i zuj osa, ponekad i pseći lavež sa susjednog brda, Bože zdravlja, niknuti brvnara. Već se zna gdje će biti voćnjak, gdje vrt, gdje jezerce, gdje stol i klupe… Naveliko radim na realizaciji, a zaselak ću - 'nako, za sebe – preimenovati u Krasno ?? Eto, tu kanim provoditi život, tu će biti „baza“, tu ću naći smiraj kad budem dolazio s putovanja, rezidencija, promocija, sa arheoloških lokaliteta i iz starih rudnika.

Bljesak.info: Kreševo i kreševski kraj oduvijek su imali poseban značaj u povijesti katoličkog puka Bosne. Redovito istražuješ i publiciraš mnoge epohe njegove povijesti. U Kreševu suživjeli i svoja djela stvarali neki znameniti ljudi, mnoge su se povijesne prekretnice ispreplitale sa sudbinom tog kraja, ali i Bosne i Hercegovine u cjelini. Kako danas živi Kreševo i kakve su mu perspektive?

JUKIĆ: Prije nekoliko godina napisao sam knjigu Znameniti i zaslužni Kreševljaci od najstarijih vremena do danas, čime sam neke velike ljude i njihova djela pokušao spasiti od zaborava. Među njima je, dakako, najviše fratara, pošto se u Kreševu nalazi– uz Fojnicu i Sutjesku – jedan od tri samostana koji su uspjeli opstati kroz cijelo vrijeme osmanlijske vladavine ovim krajevima. Stoljeća, naime, čine svoje, dolaze novi ljudi i nova (ne)djela koja često potiru velike stvari urađene davno.
Kreševo je posebno, ne zato što je „moje“, moj je čitav svijet, nego je ono, rekao bih, mnogoznačni, višeslojni otok u moru posvemašnje robotizacije 21. stoljeća. Kad dvojim o nekim stvarima, uvijek gledam što je cool i in pa, ako baš nisam siguran na koju ću stranu, onda samo okrenem suprotno od toga. Sigurica, kao igrati na pobjedu „Bayerna“ kad bi ga nekim ludim slučajem zapalo da igra protiv, recimo, „Bjelopoljca“. Takvo je i Kreševo, valjda sam od njega i naučio: dok suvremeni svijet žuri na jednu stranu, Kreševo ne žuri nikud, ono ostaje gdje jest i što jest. Tomu ne smeta ni mnogo novih tvornica na području općine, naprotiv, mnogi od vlasnika imaju razumijevanja za ovo što rekoh, pa u gradiću veličine osrednje sarajevske ulice djeluje nekoliko izdavača, održavaju se koncerti i predstave, jedini sajam kristala, minerala, fosila, poludragog i dragog kamenja u BiH, jedini geo-kamp u BiH, jedini festival planinarske fotografije i filma u BiH i mnogo toga što je jedinstveno za čitavu regiju. Drugim riječima, Kreševo, ako uspije ostati dovoljno svoje, a nadam se da hoće, ima sjajnu perspektivu za ljude koji su uspjeli ostati dovoljno ljudi i dovoljno svoji.

Bljesak.info: Suvremena književnost na jezicima naroda Bosne i Hercegovine, čini se, prilično je živahna, raznovrsna i, prije svega, visoko produktivna. Ipak, ne stječe se dojam da književna scena ''žulja'' one koji su na vlasti, da ona tjera i pokreće društvo prema nužnim progresivnim promjenama i pridonosi podizanju društvene svijesti i civilizacijskog standarda na višu razinu? Kako Ti na to gledaš?

JUKIĆ: Istina je da se puno piše i da se izdaje mnogo knjiga, ali je dobar dio produkcije čisto smeće, u što spadaju i knjige nekih poznatih i u javnosti cijenjenih pisaca. Radi se o tome da mnogi slave određenog pisca, mada nisu pročitali nijednu njegovu knjigu, a razlog je to što se književna slava, kao i mnogo drugog sličnog, kod nas ne stječe po djelu već po prisutnosti u medijima. Ukratko: budi „kolumnjara“ u jedno 18 tjednika, dnevnika i portala, ne posustani u lajanju na vlast, ožeži ponekad i po opoziciji, veličaj gluposti modernog doba i – ma kakve bile tvoje knjige – postat ćeš poznat i popularan pisac. Mislim da bi trebalo uvesti pravilo da svako od nas koji se bavimo pisanjem kao neku vrstu predujma posadi barem deset sadnica drveća; za mnoge knjige se komotno može reći: žali Bože drveta koje je posječeno da bi nastala.
A konkretan odgovor na konkretno pitanje: uopće ne gledam na to, mada to ponekad, pogotovo u usporedbi sa stanjem u susjednim i nekim drugim državama, samo upada u oči. Sam pišem jer pisati moram i otprilike tu sve i staje. Ne očekujem pozitivne promjene, naprotiv, ako sudimo prema tendencijama koje su vrlo vidljive i jasne, neće proći mnogo vremena a da ne bude još gore. Društvo je odavno u jednoj stvari u erekciji, a država nam je nalik stvarnoj državi otprilike onoliko koliko je drvena kućica koju djeca naprave na stablu jabuke prava kuća.

Bljesak.info: Kako se umjetnici kod nas nose s fenomenom relativno brzih globalizacijskih promjena, koje male i neutjecajne krajeve i države pomjeraju na još veću marginu od one na kojoj su bili u prethodnoj etapi?

JUKIĆ: Ili nisam umjetnik ili sam preskočio to „nošenje s fenomenom globalizacijskih promjena“. I dok je naša država bila puno veća i priznatija od sadašnje, nije nas – čast izuzecima – bilo nigdje. Što se mene tiče, samo pišem ono što želim pisati, pa ako se kome dopadne, bit će mi drago, a ako i ne dopadne, Bože moj, šta ću im ja ??

Bljesak.info: Nedavno si najavio i knjigu putopisa koje radiš za portal „Bljesak“. Kako gledaš na tu formu izričaja, na sva ta iskustva koja si prošao pišući putopise za jedan elektronički medij? Također, pošto je ovo završno pitanje – što još ima na vidiku u Tvome stvaralaštvu?

JUKIĆ: Raditi putopise je, nekom kao ja, čisti užitak. Sam biram mjesta koja ću posjetiti, formu, fotografske motive i sve ostalo. Ukratko, da se malo našalim: izdašno zloupotrebljavam „Bljesak“ i prigodu koju mi daju kako bih obišao mjesta i stvari koje želim vidjeti.
A planovi? Ne planiram mnogo, samo ono što se baš mora. Puštam sebi da živim „po ćeifu“ pa ću pisati pjesme ako se budu htjele pisati same (tako su napisane i ove dosad), putovati koliko, kad i gdje mi se bude dalo, napisati poneki rad iz povijesti ili etnologije kad vidim da od nekih tema ne mogu pobjeći. Možda neće biti ništa od svega toga, možda ću se dati u drvorezbarstvo, grnčariju ili kiparstvo, to me oduvijek vuče, možda ću „izganjati“ donaciju suhe hrane i flaširane vode pa godinu dana otići živjeti u nekoj od pećina oko Kreševa ili ću na placu postati uzoran poljoprivrednik.
Ako rad nije ujedno i igra, ako to nešto ne bih radio jer u tome uživam, sve bi bilo uzalud, život bi bio promašen. Ne bismo u godine života trebali ni smjeli računati dane koje nismo proživjeli po svom niti poslove koje ne radimo (i) iz ljubavi, naravno, u širem smislu te riječi. Jedini tragovi koji će iza nas ostati bit će upravo to, tragovi ljubavi.

Milo Jukić rođen je 1966. godine u mjestu Deževice kod Kreševa.

Bavi se književnošću, poviješću, etnologijom i publicistikom. Književni radovi objavljivani su mu u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Rumunjskoj, Albaniji i Belgiji, a etnološki i povijesni u sarajevskim časopisima "Bosna Franciscana" i "Hrvatska misao" te u "Croatici", časopisu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je i mnogih predgovora, recenzija, prikaza i leksikografskih natuknica, kao i većeg broja publikacija (monografija, ljetopisa, vodiča, brošura),

Dobitnik je književne stipendije "Writers in residence" za 2010. godinu, nagrade Fondacije za izdavaštvo FBiH za roman "Samo jednom se gubi" (2012.) te za knjigu pjesama "Od koložega do snežnika" (2015.), "Nagrade kreativnih događaja" UVKF (Ustanova Velenjska knjižna fundacija, Velenje, Slovenija) za 2013. godinu te nagrade Udruženja izdavača i knjižara BiH na 26. sajmu knjiga Sarajevo kao najbolji književni urednik u BiH za 2013. godinu.

Uvršten u antologiju "Sublimisme balkanique" /poètes de Bosnie-Herzégovine/ (M.E.O., Bruxelles, 2014.).Član je Društva pisaca BiH i PEN centra BiH. Živi i radi putujući i pišući.