Za blagdane se danas ubijamo hranom; ranije su bili prilika da se čovjek najede

Mediji ovih dana prenose važna upozorenja nutricionista građanima da ne jedu previše i tako sačuvaju zdravlje, a prije stotinu godinu Hrvati su jedva čekali Božić da se pristojno najedu.

Znanstveni časopis "Collegium antrpologicum" potvrđuje to u jednom od svojih brojeva, donoseći pregled tradicionalne prehrane u hrvatskim regijama na temelju starih monografija i radova objavljenih u Akademijinu serijalu „Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena“, za koji je Antun Radić sastavio upitnik 1897. godine.

Glavno obilježje prehrane u ruralnim područjima na početku 20. stoljeća bila je jednostavnost, ali je svaka regija imala svoje specifičnosti, koje su ovisile o geografskim i ekonomskim uvjetima, dominantnom obliku poljoprivrede te regionalnima običajima i tradiciji, pišu autorice s Instituta za antropologiju Marijana Briški i Morana Jarec.

Puno pure i variva, mesa malo, šećera skoro nimalo

Glavne karakteristike prehrane u Slavoniji i Baranji bili su svinjski mesni proizvodi kao što su kobasice, kulen, čvarci, hladetina (aspik), te varivo poznato pod nazivom čorba. U svakodnevnu prehranu spadao je gulaš - od graha, mrkve, kiselog kupusa ili repe. Gulašu bi ponekad dodali i sušeno meso ili tjesteninu, te bi ga obično začinili paprikom. Također, Slavonci i Baranjci su jeli razne kolače s makom, sjemenkama, orasima, sirom, marmeladom od šljiva, itd.

U središnjoj Hrvatskoj hrana je bila slična kao u Slavoniji i Baranji. Za doručak su često jeli žgance ili puru, kiseli kupus i gustu juhu. Puno su jeli svinjetinu i meso peradi, te razna variva koja su radili od korabe, mrkve, krumpira, mahuna, slatke repe, kiselog zelja, itd. Ondje su seljaci uvijek jeli obilnije: sir i više mesa, te pili vino i rakiju. U selima u blizini rijeka, konzumirali su često više ribe.

U Istri su tipična jela bili žganci s kavom, pržena jaja tj. fritaje, te razna variva, odnosno „maneštre“. Meso su jeli samo za blagdane ili fešte, a izvan tih dana meso su jeli uglavnom samo radnici koji su naporno radili.

U Lici su često konzumirali mliječne proizvode, a najvažniji sastojci jela bili su krumpir, grah i kupus. Mliječni proizvodi, beskvasni kruh, juhe od mahunarki, kupus, divlje bilje, kozje meso i janjetina bila su karakteristični za Liku, ali i za dalmatinsko zaleđe.

U Dalmaciji i na istočnim jadranskim otocima seljaci su jeli palentu. Također, jeli su puno ribe, soljene, pržene ili s varivima. Pečeni kruh, karakterističan za to područje, zvao se baškot. Svakodnevna prehrana sadržavala je mnogo povrća, poput blitve, kupusa ili raštike, kojem su dodavali maslinovo ulje.

Zdravlje ili kazna?

Kada su nabrojali jela koja su konzumirana u određenoj regiji, zbornici često nisu napominjali koliko se nešto često jelo. Tako, iz povećih popisa mesnih jela i kolača koji ondje postoje, moglo bi se pretpostaviti da su šećer i meso seljaci konzumirali svaki dan, napominju autorice članka.

Međutim, prehrana u ruralnim područjima svakako nije sadržavala tako mnogo šećera i mesa, za što postoje razni gospodarski i praktični razlozi: gospodarske mogućnosti seljaka, nedostatak električne energije, a time i nemogućnosti očuvanja svježeg mesa dulje vremena, nedostupnost šećera, itd.

Pitanje je što bi današnji nutricionisti danas rekli na prehrambene mogućnosti Hrvata prije stotinu godinu. Pretilosti, istina, nije bilo, ali seljaci zacijelo zbog toga nisu bili sretni, jer su jedva čekali Božić, feštu ili proštenje da se koliko-toliko najedu.