Vrijedni mladić pola dana liječnik, pola dana čoban

Nakon što završi posao liječnika u Domu zdravlja Zvornik, stažist Mehrudin Šabić, zvani Hodža, skida bijeli mantil i vraća se kući, u desetak kilometara udaljeno zvorničko selo Jošanica, gdje se bavi stočarstvom i poljoprivredom. Od uzgoja i prodaje voća, povrća i stoke, ovaj je vrijedni 23-godišnjak sebi plaćao školovanje, a opći smjer Zdravstvenog studija Medicinskog fakulteta u Tuzli završio je sa skoro svim desetkama u indeksu, javlja agencija Anadolija.

Rođen u šumi tijekom bijega

Tijekom agresije i progona bošnjačkog stanovništva, prilikom pokušaja da pređu na teritoriju Tuzle, majka Azemina je u šumi, u Donjem Snagovu kod Zvornika, 21. siječnja 1993. godine, bez liječnika i bilo kakve medicinske pomoći, rodila dječaka. I, dok se ostatak grupe pribojavao da bi plač novorođenčeta mogao odati kretanje kolone civila, majku je mučilo pitanje hoće li beba uopće preživjeti na hladnoći. Mehrudin, kako ga je Azemina nazvala, tri dana poslije stigao je živ i zdrav u Tuzlu, umotan u krpe i nošen u najlon vrećici.

Osnovno obrazovanje započeo je u Tinji kod Srebrenika, a okončao u Zvorniku, sa odlikovanjem "Vukovac", koje učenici dobivaju za odličan uspjeh i primjerno vladanje. Po završetku Gimnazije, gdje je također postizao odlične rezultate, 2010. godine upisao je Zdravstveni studij Medicinskog fakulteta i završio ga u lipanjskom roku 2015. godine. Tri mjeseca nakon što je dobio diplomu, aplicirao je i odmah je primljen na stažiranje, prvo u Općoj bolnici, a zatim u Domu zdravlja Zvornik.

Prethodno se, kaže, raspitivao i saznao da se pripravnicima u Tuzli plaća naknada za stažiranje, što u Zvorniku nije slučaj, ali to ga, tvrdi, nije omelo u namjeri da uči od starijih i iskusnijih kolega. Praksa mu je, kaže, vrjednija od novca, a i kolege cijene njegov trud i zalaganje.

"Za razliku od nekih pripravnika koje nisu mogli ostaviti same da rade, u mene su imali povjerenje. Dozvoljavali su mi da radim sve, da završavam sve poslove od zakazivanja termina pacijentima, izdavanja recepata, terapije i ostalog. Lijepo mi je. Ispričavaju se kolege kada me pozovu da promijenim mjesto rada. Pitaju mogu li otići dva-tri dana negdje da nekog zamijenim i naravno, ništa mi ne fali, odem to i ispoštujem, a i oni mene uvijek kada tražim slobodan dan", priča Mehrudin, dodajući da to nikad ne zloupotrebljava i da je slobodne dane uzeo samo kada je nedavno bio bolestan.

Proteklih je mjeseci bio na različitim odjelima i susretao se s teškim pacijentima, a pojašnjavajući na kojem je trenutno odjelu, Mehrudin ne skriva radost što radi u odličnom kolektivu.

"U suštini, dobra je suradnja. Lijepo mi je sad ovdje gdje sam. Trenutno sam u Centru za mentalno zdravlje. Prvih dana sam na obuci, a lijepo je i raditi s pacijentima. Oni imaju psihička oboljenja ili poremećaje i radi se u malim ili većim grupama. Psihoterapija i grupna terapija su mi se svidjele, ali i sve ostalo, od načina javljanja pacijenta na šalteru, pa dalje. Tu su isto defektolog i logoped koji rade sa djecom koja imaju poremećaje u govoru i pri izgovaranju nekih riječi", objašnjava Mehrudin.

Na selu posla uvijek ima

Po završetku radnog vremena i kraćeg odmora, ovaj budući liječnik pridružuje se majci i ocu u poslovima na njivi. Kaže da posla na selu uvijek ima, bilo da je riječ o košenju trave, kupljenju sijena, frezanju, okopavanju kukuruza, ispaši stoke, branju malina ili paradajza, zalijevanju paprika...

Točno se zna kada se koji poslovi obavljaju i što se ne smije odlagati. Ovaj pobožni mladić, koji je, između ostalog, obučen i za obavljanje određenih vjerskih dužnosti i po potrebi u džamiji mijenja imama, nerijetko na njivi bude odmah poslije sabah-namaza, oko pet sati. Tada radove nastoji završiti što brže, kako bi se okupao, spremio i stigao na vrijeme u Dom zdravlja.

Do posla putuje sa susjedom, njenim automobilom, jer vlastiti nema, a kaže da u ljetnom razdoblju, kada su učenici na raspustu, autobus kroz Jošanicu ne prođe po tri mjeseca.

Pred kraj srednje škole, prije šest godina, sugovornik AA je sam, bez roditeljske pomoći, počeo uzgajati krastavce kornišone, a tada je kupio i nekoliko ovaca. Zarađeni je novac sljedećih godina raspoređivao tako da bi mu što duže trajao, usporedo učeći, radeći i proširujući stado. Počeo je sa šest ovaca, a danas ih ima preko 40.

"Od tog sam novca nešto ostavljao za školovanje, za fakultet, za kartu i džeparac, a od ostatka kupim jednu, dvije ili tri ovce i ubacim u stado. Tako sam ga proširivao, a i one su se janjile, pa sada imam stado od oko 40 ovaca. Imali smo preko 50, ali neke smo prodali. Gajimo ih za kurbane, a polovinom rujna ćemo ih prodati. Tako smo radili svake godine i na taj način zarađivali", ističe Mehrudin, dodajući da mu je najvažnije to što sav novac zarađuju pošteno i čestito.

Istovremeno učenje i čuvanje ovaca

U studentskim danima ovom, jednom od najboljih studenata u svojoj generaciji, učenje nije predstavljalo izgovor za nerad na polju. Naprotiv. Sa zadovoljstvom je, kaže, i tada vodio stoku na ispašu.

"Sjednem u hladovinu, tako sam i neke ispite spremao. Gore gdje su sijena sjednem u hlad, ispod nekog drveta, čitam knjigu i spremam ispite, a ovce oko mene. Milina i uživancija. Sa životinjama je baš lijepo", ističe Mehrudin, pokazujući rukom na zelene pašnjake i stabla jabuka.

Koliko on voli biti u blizini životinja, toliko se i one raduju njegovom dolasku. Kada ga čuju da ih doziva, donoseći im hranu, ovce poslušno slijede njegove upute. Prema navici istrčavaju iz tora i redaju se pored hranilice. Gledajući ih kako jedu, Mehrudin nam kazuje da su njegove ovce mirne i da je nestašan samo jedan crni ovan, ali isključivo dok je gladan. Čim jede, i on se umiri.

"Nekako sam zavolio malu jagnjad, posebno period kada se oni janje i kada se o njima brinem. To sam volio i uvijek prisustvujem kada se rađaju, pa pomognem ako treba, pridržim ih i pomognem im da podoje mlijeko. A, volio sam i medicinu, pa su mi govorili: Odluči se za nešto ili za medicinu, ili za stočarstvo, pa upiši veterinu. Volim ja i ovo, ali i rad sa ljudima, sa pacijentima", navodi Mehrudin.

Na pitanje što namjerava nakon što mu u rujnu istekne period predviđen za stažiranje, Mehrudin skromno, ali optimistično govori da se nada da će za njega ipak biti posla u zdravstvenim ustanovama u Zvorniku ili u Tuzli. Kaže da je suviše vezan uz obitelj i djevojku Almu, te mu je odlazak u inozemstvo posljednja opcija. Posljednja, no ne i isključena.