Vitežanin u danu imao dvije transplantacije: ''Donori su mi spasili život''
Pune četiri godine Milko Batalija iz Viteza u srednjoj Bosni živi normalano. Život mu je, kaže, do transplantacije bubrega i gušterače bio pravi pakao. Zbog šećerne bolesti gotovo je oslijepio, nije mogao sam nigdje bez pomoći supruge i djece.
Planirao je otići do dalekog Pakistana kako bi tamo izvršio transplantaciju burega. Sreća mu se nasmiješila kada je doznao da u Zagrebu svoj problem može riješiti u jednom danu.
"Nakon što sam završio sve medicinske pretrage, na organe sam čekao samo šest mjeseci i dva dana. Operacija je urađena u bolnici Merkur u Zagrebu. S jednom narkozom presadili su mi dva organa - bubreg i gušteraču.
Inzulin sam primao 28 godina, a osam i pol godina sam išao na dijalizu u Travnik. Možete misliti kakav je bio moj život", priča Milko Batalija u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
Prije operacije bio slijep
Kaže da je prije operacije bio slijep, da ga je i do toaleta vodila supruga.
"Danas živim jedan normalan život, kao i moji vršnjaci. Evo, došao sam na ovu feštu, odnosno kazanijadu, da se malo proveselim i uživam u životu", govori Milko, kojega smo sreli na petoj Kazanijadi "Krčevine 20015" u Vitezu.
Kaže kako je u BiH da dođe na red za transplantaciju čekao sedam i pol godina.
"To je bilo previše. Onda sam odlučio da idem u Pakistan da tamo transplantiram bubreg i gušteraču jer mi je život bio nepodnošljiv. Mislim da u BiH negdje oko tri tisuće pacijenata čeka na transplantaciju bubrega.
Kod nas je jako malo tzv. kadaveričnih transplantacija, dakle presađivanje organa s mrtvih pacijenata. Godišnje negdje između 10 i 15, dok je ta brojka u Hrvatskoj deset puta veća", objašnjava.
Milko dodaje kako je u Udruzi transplantiranih i dijaliziranih Srednjobosanske županije i kada god je u prilici, promovira kadaverične transplantacije.
Važnost kadaveričnih transplantacija
"Mnogi ljudi su produžili život zahvaljujući mrtvim donorima. Među njima sam i ja", ispovijeda svoju priču Milko.
Dobio je šećernu bolest u prvom razredu srednje škole, a od 1983. godine je primao injekcije i inzulin.
"Zbog šećerne bolesti sam bio i oslijepio. Imao sam čak šest operacija na očima, ali danas mogu hodati i na metar prepoznati lice čovjeka. Kako mi je bilo kad sam se probudio nakon operacije? To je nešto neopisivo. Do operacije sam mogao napraviti dva tri koraka uza zid. Već sam tražio invalidska kolica.
Kada je fizioterapeut drugi dan nakon operacije došao kod mene da radim vježbe, ja sam razmišljao kako ću ja sada ustati. Kada sam se, ipak, pridigao, imao sam osjećaj da su mi transplantirali i noge. Kada sam osjetio noge, kao da sam bio novi čovjek.
Imao sam osjećaj da mogu potrčati" kaže MIlko i dodaje da četiri godine otkako je izvršena transplantacija organa nema nikakvih tegoba.
