FOTO - VIDEO | Posjetili smo kuću u Mostaru u kojoj se živi po istilahu

Upeklo je. Ovaj radni dan ćemo iskoristiti najbolje što možemo i nećemo žuriti. Jer se vraćamo u prošlost ali ujedno želimo ispričati priču o sadašnjosti. Taj raskorak u vremenu je velik, svašta se dogodilo. Teško je sve to sažeti u jedan pozamašan tekst, za koji znamo da će ga čitati samo oni iskreni zaljubljenici u mostarske vrijednosti. Jednu od mnogih. Kuću koja priča mnoge priče, kroz povijest, kroz život, kroz ljubav, kroz druženje, kroz kulturu i što sve ne.

Pošto nam je priča ''smještena'' u mostarskom naselju Brankovac, teško da ćemo naći parking u blizini i zato ćemo prošetati laganim koracima kroz Konak, pa se spustiti do Muslibegovića kuće. Hotel, nacionalni spomenik, muzej i što sve ne. Osmanlijski biser koji potiče iz druge polovice 18. stoljeća. 

Natenane, polagano, po redu...bez srkleta

Zašto smo uopće odlučili napisati ovu priču, obzirom da sve ''što se moglo ispričati je već ispričano''. Ali nije na način kako smo mi to doživjeli. Svaki doživljaj je različit, svaka osoba ima svoju priču o ovoj kući. Ne vidimo svi isto, ne čujemo svi isto i ne osjećamo svi isto. Osim toga, u vremenu u kojem živimo prosto smo htjeli uletjeti u neku drugu kapsulu vremena i vidjeti kako se to živjelo ''po istilahu''. U toj kući se živi tako i danas. Pa ovo je pravi rahatluk, pomislih.

Natenane, polagano, po redu – to bi bio taj ''istilah''. I nimalo se ne bi bunili kad bi cijeli dan bio takav – po istilahu.

U avliji prepunoj cvijeća i na kaldrmi dočekali su nas članovi obitelji Muslibegović. Iznad naših glava u jednom dijelu avlije isprepleten kivi, kakvu samo divnu hladovinu pravi. Sjest ćemo ovdje za početak, a onda ćemo krenuti u obilazak.

''Ranije se živjelo mirno, nije bilo srkleta. Mi smo sretni što živimo u ovom dobu, jer buduće generacije će još brže da žive. Ljudi neće znati kako im prođe život. Sve je prije bilo po istilahu, ali sve se opet rješavalo. Postoji izraz rahatluk i mogu reći da su ljudi tada rahat živjeli. Nisu svi ljudi bili bogati ali i siromašni su mirno živjeli. Život je prolazio u sreći i mirnoći'', rekao nam je Tadžudin Muslibegović dok smo završavali posjet kući.

Ipak ovu njegovu misao i izjavu sam odlučila staviti na početak, jer je to najvažnija poanta teksta u odnosu na svu materijalnu, kulturnu, nacionalnu, emotivnu i koju ne vrijednost Muslibegovića kuće. O tome su svakako napisani brojni tekstovi, dokumenti, snimljene su reportaže, tv prilozi i rečeno je skoro sve. Pa opet niti je svaka priča ista, a niti je svaki doživljaj sličan onom drugom.

Autentičnost kulture i življenja

''Unutrašnjost kuće je autentično sačuvana. Nama je bio cilj da je popravimo i da je sačuvamo u autentičnom obliku. Turisti koji dolaze u Mostar bez obzira hoće li posjetiti muzej ili će boraviti u kući u smislu smještaja, žele vidjeti autentičnost naše kulture i življenja'', kaže nam Tadžudin u razgovoru dok nas sprovodi kroz prostorije kuće i pojašnjava što se sve unutra nalazi.

Ova šetnja nam djeluje kao putovanje kroz vrijeme. Baš nas zanima što ćemo sve čuti tijekom tog putovanja od Tadžudina Muslibegovića koji nam je natenane, kako to i dolikuje ovom stilu života – objasnio 'život' tada.

56 dokumenata iz osmanskog perioda obitelji Muslibegović je sačuvano. U originalu su proslijeđeni Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a nekoliko dokumenata je izloženo u samoj kući.

Najstariji dokument

Najstariji dokument se nalazi na ulazu u kuću iz 1569. godine. Naime, obitelj je nekada imala imanje u Širokom Brijegu, odnosno na ulazu u Široki, gdje su imali svoju kulu i imanje. Taj dokument daje pravo stanovnicima sela Pribinovići, koji su bili stočari da mogu napasati stoku na lokalitetu Mostarsko blato, kako stoka ne bi ulazila u privatno imanje. Dokument je ostao u obitelji, a tadašnju odluku donosio je mostarski kadija.

Tadžudin nam pokazuje i najstariju kartu iz austrougarskog perioda na kojoj se vide lokacije o kojoj govori dokument iz 1569. godine.

''Obitelj je sačuvala i veliki dio predmeta, poput ženskog nakita, a mi smo izložili ovdje dio samo od srebra. Tu je i pribor za muškarce, a vidite i pribor za jelo. Ovdje su sablje i sve što je karakteristično za taj period je sačuvano.

Imamo u kući sačuvanu i originalnu žensku odjeću iz tog razdoblja, a možete vidjeti i siniju. Sinija je inače visila na zidu u kuhinji i prije jela bi se postavila, hrana bi se servirala i ukućani bi sjeli oko sinije i jeli. Kad se završi se jelom, sve se raspremi i sinija se vrati na zid. Dakle, sve je bilo funkcionalno. O tome vode računa sve istočne kulture'', kaže nam Muslibegović.

Dva dijela kuće

Kuća se inače sastoji iz dva dijela, obiteljskog i ekonomskog. Glavni objekt se nalazi u obiteljskom dijelu.

''Kada je kuća napravljena tada nije bilo ulaznih vrata u ovom dijelu. U donjem dijelu ili muškoj avliji, tamo su originalna vrata iz osmanskog perioda. Ulazilo se kroz ekonomski dio, mi to kažemo kroz kapidžik. Zid ovdje je znatno viši a sve kako bi se sačuvala intimnost prostora i da bi žene bez vela mogle da hodaju po avliji. Kada bi dolazili prijatelji, oni bi dolazili na poziv a vrata su bila zaključana, nije se moglo ulaziti tek tako'', kaže nam sugovornik uz podsjetnik da su muškarci i žene tada su imali različite pozicije u društvu i različite obveze.

Nakon toga Tadžudin nas vodi do divana, i napominje da se u kući nalaze dva, muški i ženski.

''Ovdje se sjedilo i razgovaralo. Kada bi prijatelji dolazili u posjet obitelji, ovdje je sjedilo muško društvo i zato se ovo zove muški divan. Na katu je ženski divan. Kada se to strancima objašnjava, oni misle da je islam uspostavio neke barijere. Ali ne radi se o tome. Jednostavno u osmanskom periodu bila je čista podjela poslova na muške i ženske. Muškarci su se bavili trgovinom i nekim poslovima, pričali su o politici, a žene su se bavile djecom, vezle su, boravile u kuhinji i imale su različite teme razgovora. Bogate obitelji mogle su sebi priuštiti da imaju dva divana. Siromašni to nisu mogli'', pojašnjava.

Ni ekser nije udaren nakon 1871. godine

Sve u kući je originalno, jer - kako reče Tadžudin ''ni ekser nije udaren nakon 1871. godine. A drvo nema ni pukotine, pošto se o svemu vodilo računa pri ugradnji.''

Sugovornik nam pokazuje nekoliko dokumenata i priča što se nalazi u njima. Za primjer je uzeo jednog od predaka Muslibegovića koji je nailazio na različite životne situacije, a dokumenti govore kako su se tada rješavali problemi, te kako je funkcionirao sud, odnosno pravna država. Tadžudin nam pokazuje i dokument iz 1781. godine.

''U njemu je priča o našem pretku koji je imao titulu bega i tužio je susjeda Aliju jer je želio da pravi kuću na njegovom avlijskom zidu. On je bio beg, a Alija 'obični građanin' bez titule i nije bio moćan. Želim reći da ovaj dokument potvrđuje kako je pravna država tada funkcionirala. Nije mogao samo mu reći 'ne dam ti da praviš na mome zidu, imam veze, moćan sam'. Morao je to dati na sud. Tada je sud donio odluku da susjed Alija ne može praviti kuću jer mu zaklanja svjetlost. Danas ovi tajkuni prave nebodere bez ikakve odgovornosti'', objašnjava nam dok stojimo pored dokumenta koji je okačen na zidu kuće.

Napominje i da je kojim slučajem susjed Alija u ovom sporu bio u pravu, on bi napravio kuću.

''Dakle, šerijatski zakon je tada bio pravedan'', dodaje Muslibegović.

Kao posebnu važnost obiteljskog dokumenta ističe onaj iz 1759. godine. Kaže da je jedan od predaka Muslibegović tužio grupu ljudi kojima je pozajmio novac.

''Napravili su ugovor o pozajmnici. Pošto nije bilo bankarskog sustava, samo su bogati mogli pomagati. Oni dug nisu vratili 12 godina, odnosno nisu cijeli dug izmirili nego samo jedan dio. Od suda se tražilo da se vrati dug i donese pravedna odluka. I sud je na bazi izjava svjedoka i priznanica donio odluku da dužnici vrate preostali dug, ali i vrijeme do kada se on treba izmiriti. Ono što je karakteristično jeste da je Murat-beg musliman i pozajmio je novac ljudima koji nisu muslimani. Time otpada teza nacionalista da ljudi u Bosni nisu zajedno živjeli. Itekako su živjeli zajedno i pomagali se'', kaže nam u razgovoru o obiteljskim dokumentima koji su izloženi u kući.

Priča o nasljedstvu i raspolaganju imovinom iz 1764.

Još jedan dokument koji nam je zapao za oko a koji je sačinjen 1764. godine je dokument koji svjedoči o smrti jednog pretka Muslibegovića. A priča u njemu je sljedeća.

''Iza njega je ostala žena, majka i malodobno dijete (sin). Šerijatski sud je trebao donijeti odluku tko će voditi računa o imovini dok dijete ne postane punoljetno. Sud je odlučio da će brigu o imovini voditi majka preminulog, tj. baka djeteta. Jer dijete je malodobno, a žena je mlada i postoji mogućnost da se ona ponovo uda i ode u drugu obitelj. Pod utjecajem te nove obitelji i muža, može se imovina rasprodati, a da dijete ostane bez ičega. Dakle, to može i ne mora se dogoditi, ali kako bi sud preduprijedio tu situaciju – donosi odluku da baka dječaka bude tutor, jer je ona već stara i neće se udavati, što znači da će sačuvati imovinu dok dječak ne bude punoljetan. Vodilo se računa o svemu i postojalo je racionalno zaključivanje. To su svjedočanstvo o tom periodu kako se živjelo i radilo tada.''

Poslije ove zanimljive priču o dokumentu iz 1764. godine idemo do spavaće sobe u kojoj je izložen jorgan od svile koja je protkana srebrenim nitima. Dio je to ostavštine obitelji Muslibegović.

U svakoj sobi ima musandera ili ugradbeni ormar kako se danas kaže, priča nam Tadžudin dok hodamo kroz kuću. Jedan dio musandere je kupatilo, jer se voda donosila u posebnim sudovima, polijevalo se i kupalo. Srednji dio musandere je služio za posteljinu.

''Navečer bi se prostrla posteljina i ujutro složila, te ponovo vratila unutra. To je funkcionalnost i racionalno korištenje prostora. Kad sklonite posteljinu, soba je višenamjenska i može postati 'primaća soba'. Treći dio musandere je rezerviran za odjeću za žene'', kaže nam sugovornik.

53 prozora i privatna biblioteka

Kuća ima ugrađena 53 prozora. Objekt i danas ima čatrnju s dnom na koti nešto većoj nego pod niskog prizemlja, tako da su ukućani imali tekuću vodu u unutrašnjosti kuće što je itekako činilo prednost za zimskih dana. Voda se iznosila u ibricima.

Obitelj Muslibegović je imala privatnu biblioteku i sve je knjige poklonila Gazi Husrev-begovoj biblioteci, tamo su originali svih dokumenata.

''Najstarija knjiga koja je u posjedu obitelji je ona napisana 1240. godine u Damasku. Knjiga se nalazi u originalu u Sarajevu'', zaključuje Tadžudin Muslibegović.

Muslibegovića kuća je proglašena 8. najboljim hotelom u svijetu 2010. godine prema web stranici za online rezervacije putovanja Expedia.

Nacionalni spomenik BiH i arhitektonsko blago obitelji ova kuća je živi simbol kontinuiteta bosanske povijesti i kulture.

Mi dodajemo i simbol rahatluka i ljepšeg življenja.